Riječ “reforma” zaposjela je sva polja društvenog, političkog i kulturnog života, inflacijski označavajući predstojeće, već odavno potrebne ili za brzu provedbu zrele prevrate i pučeve. Ta riječ stoji danas tamo gdje je do prije nekoliko desetljeća, isto tako inflatorno, stajala riječ “revolucija” – sjetimo se, imali smo seksualnu, obiteljsku, kulturnu i društvenu, da o tehnološkoj, kojom se i dalje hvale svi poreci, i ne govorimo! Tko je tada bio za “reformu” a protiv “revolucije”, bio je za polagano, promišljeno, evolutivno građenje društva. Kada se danas zaziva “reformu” nekog sektora, u pravilu je riječ o obrnutom procesu. Uz natuknice kao što su “deetatizacija”, “privatizacija”, “spremnost na rizik”, “vlastita odgovornost”, “vlastita skrb”, “fleksibilizacija”, “smanjivanje socijalnih izdataka”, “povećanje socijalnih doprinosa”, “elitno obrazovanje” i “ograničenje pristupa”, događa se pod imenom “reforme” najveći pokret povratka u novijoj povijesti. Liessmann nam piše iz Beča: “Naopake prilike u zapošljavanju, manjkava društvena skrb, prisila na mobilnost, pritisak u vezi s prilagodbom, privatizirane infrastrukture, medicinska skrb i zahtjevno obrazovanje sve više samo za one koji si to mogu priuštiti – sve smo to već jednom imali!” Da u nas postoje neki relevantni postkolonijalni studiji, netko bi već dopisao: “A tek mi. Pod Bečom i Peštom. A uz male briselske varijacije i dobro potisnutu socijalističku iznimku, imat ćemo ponovno.”

Res publica postaje res privata

No, tamo gdje se hrabrost za reforme propagira kao politička maksima, kukavički je ne odazvati se na neku reformu. Nažalost, to će se sada u nas vjerojatno dogoditi i sindikatima, u čemu ishod izleta u referendum čak ne mora biti presudan. Pošto živimo u doba permanentne reforme, spram koje je Trocki, sa svojim konceptom revolucionarne kritike svakodnevnog života, maltene modernistički liberal, jedino što je sigurno jest da će današnje reforme, pa i onu univerziteta, već sutra trebati ponovno reformirati – ali i da će na ovoj današnjoj netko zaraditi!

Smjer u kojem u igru oko obrazovanja ulazi novac je jasan: to je privatizacija javnih poslova. Oni koji vole govoriti o načelu efikasnosti i o štedljivosti “začudo” ne pitaju za cijenu Bolonjskog procesa, i to ne samo novčanu. U naoko kaotičnoj retorici reforme univerziteta ima sistema, a njena tajna nije u pretumbavanju godina studija, drugačijem važenju diploma ili, ne daj bože, u stvarnoj valorizaciji nastavnih planova i programa. Ne, nedvosmisleni smisao, koji su cijelom društvu u Hrvatskoj u posljednje dvije godine jasno predočili pobunjeni studenti, jest od javnog vlasništva (tj. od odnosa u zametku oslobođenih vlasničkog pristupa) stvoriti privatno, a od javnih potreba privatne poslove. Res publica bit će očuvana tako što će postati res privata.

Samo uz takvu, šok-terapijom pretvorbe i privatizacije i u nas proizvedenu “slijepu pjegu” javnosti, moguće je cijelu diskusiju oko privredne i društvene neuspješnosti privatnih posjednika i raspolagatelja svime, pa i znanjem, prevesti u borbu za dalju privatizaciju područja koja do jučer nisu bila pod udarom ideologije tržišta. To nas ne treba čuditi, sjetimo li se samo npr. iskrenih misli praktičara tranzicije, poput Miroslava Kutle, koji je svoj preuzimačko-vlasnički pohod kroz masne devastacije privrede opisao kao vožnju biciklom, s kojega se pada čim se zaustaviš – na jednoj pošteno pokrenutoj proizvodnji. Sada, kada toliko toga znamo o nadkutlima u centrima kapitalske moći i njihovoj još većoj invenciji, ne trebamo se čuditi što tzv. neoliberalna reforma, usprkos dokazanoj neuspješnosti, čak i sa stanovišta želje za prosječnom eksploatacijom ljudi i prirodnih resursa na duži rok, uspješno pronalazi nove načine da iscijedi i zadnji novčić iz stanovništva i prirode, “tako lijepih i tako njihovih”. Periferije koje praktično nemaju privrede, niti im je klasična kupovna moć stanovništva iole značajna u svjetskim razmjerima, ipak imaju još samo to stanovništvo, koje će što dalje to više plaćati svaki svoj životni potez – poput školovanja, liječenja, kupovine stana – višegodišnjim, pa i višegeneracijskim zaduživanjem. A time što ih isporučuje vjerovnicima, država – i sama dužnik – računa na nove beneficije za sebe od svojih novčarsko-transakcijskih gospodara-partnera.

Desetljeća bez idejne borbe na univerzitetu

Ono što se odigrava već nalikuje na “slobodnotržišnu” prodaju cigle, za koju više nisu zaduženi huligani iz kvarta koji su, djelovanjem pravne države, u međuvremenu nestali. Tako da otkada se klopka za periferiju počela vraćati i u centre EU-a, a u SAD-u i Velikoj Britaniji najprije je i iskušana na domaćem stanovništvu, možemo reći da smo, bez obzira na formalno članstvo, sada sasvim pristojno euroatlantski integrirani.

A takvo je i naše školstvo. Osnovno propada, srednje stagnira, a visoko se beskonačno reformira. Jer, to je sada stvar elita. A one su uvijek na pravoj liniji, ako već nisu linija sama. Prodati akademskoj zajednici, koja se ipak još računa kao mjesto kritičke refleksije o društvu oko sebe, najtrivijalnije menadžerske ideologije, s pojmovima poput “izvrsnosti”, “konkurentnosti”, pa čak i nekakav uvrnuti “menadžerski marksizam”, bez kojega je nemoguć ovakav panekonomizam u obrazovnom polju, kvantifikacija prosječnog radnog vremena nastavnika i studenata, sva ta ludila bodovanja i lista, koja invencijom nadilaze staljinističku birokraciju, protiv koje smo se tako herojski borili, zaista premašuje sva zamišljanja oko realno očekivanog oportunizma intelektualne klase. Pogotovo sjetimo li se žustrine s kojom se univerzitet odupirao “realno socijalističkoj” reformi školstva sedamdesetih, kojoj je ova bolonjska “realno kapitalistički” pandan.

Količina konvertitstva kojom se nekada postojeća, ako ne i hegemona, lijeva kritika na univerzitetima preobrnula u dominantnu apologiju sadašnjih neoliberalnih reformi, ipak možda ne treba čuditi. “Ljevica” i “desnica” na našim fakultetima žive u sada već višedecenijskim i višegeneracijskim suživotima, u kojima su desetljeća bez prave idejne borbe odavno obesmislila i samo političko razvrstavanje. Samo što novo nuđenje raspodjele karata, koje kao da su ulaznice u akademskoj većini prihvatljiv socijalni elitizam, čini sve prošle, sadašnje i buduće bitke na samim fakultetima još efemernijima. Većina je valjda ipak svjesna kako je naličje ovog od kapitala poklonjenog elitizma dalja proletarizacija većine pozicija i odnosa na fakultetima i univerzitetima. Obrazovne institucije tako će ipak (p)ostati mjesta klasne borbe (vidi članak Michaela D. Yatesa “Mi protiv njih – Radnička klasa u akademskoj tvornici“, preveden na www.slobodnifilozofski.com). Moralizirati nad (ne)sviješću akademske zajednice, koja je u krizi, u “novinarskoj zajednici”, koja je u svojoj korporativnoj reformi već propala, nije naročito zahvalno. No šteta koja se upravo događa u procesima komercijalizacije univerziteta dugoročnija je od one propasti pojedinih medija, iako je u bliskoj vezi s općim propadanjem javnosti.

S daljnjim prilagodbama Bolonjskom procesu slijedi nam i daljnja komercijalizacija univerziteta, koja će se očitovati u okrenutosti “praktičnosti” i novim principima ocjenjivanja i izabiranja znanstvenog kadra. Institucionalizirat će se i diferencijacija među profesorima: oni produktivni, po spornim kriterijima, dobivat će znanstvene ugovore, oni neproduktivni nastavničke. Budućnost nam donosi veće prihode fakulteta od tržišta, ali i od države. Ukidat će se subvencije, a razvijati studentski krediti i novi oblici plaćanja. Već danas fakulteti u, primjerice, Velikoj Britaniji sami s komercijalnim bankama potpisuju ugovore za studentske kredite. A kada se školarina jednom ustali kao značajan prihod fakulteta, pitanje njenog rasta iz godine u godinu postaje samo retoričko.

Pokret za besplatno školstvo

Svima nam treba biti jasno da bi bez pobunjenih studenata i njihove aktivnosti, kako piše i Toni Prug (”Fakulteti u Hrvatskoj pod kontrolom studenata”, prevedeno iz britanskog časopisa “Radical Philosophy”, na www.slobodnifilozofski.com), državno-kapitalistička mašinerija bez mnogo javne diskusije uvela i provela nekritičku implementaciju najgorih aspekata neoliberalne doktrine. A i s tom pobunom prosvjetna i šira vlast, iako grogirana, od takvog reformiranja patološki ne odustaje. Prije studentske subjektivacije, kao i danas, na margini, koje smo svi misleći stanovnici dio, postojala je i postoji različito radikalna kritika ovih pojava. No, nije isto samo izjaviti kako “mi ne želimo neoliberalnu obrazovnu reformu” i aktivirati se u blokadi nastave na fakultetima, u neprestanom reteoretiziranju i razvijanju koordiniranih napada na same ideološke temelje kapitalizma u Hrvatskoj i njegovu parlamentarnu nedemokratsku formu. Svojom teoretizacijom vlastite prakse, studenti su stvorili “oslobođeni teritorij”, s kojeg im je – kao i drugim aktivistima – postalo moguće poduzimati različite akcije solidarnosti s borcima protiv ulaska u NATO, s pokretom Pravo na grad, s organiziranim seljacima u demonstracijama, na tegoban način i sa sindikatima. No, to ne znači da su studenti, koji čine zametak jednog djelatnog studentskog pokreta, zanemarili svoj prvotni cilj: borbu za besplatno školstvo. Stalno djelujući na sprečavanju štetnih odluka (vidi okvir), studenti ne odustaju od svoga cilja. Mišljenja su da većina univerzitetske vlasti ne želi do kraja razumjeti stalno nove okolnosti koje nastaju i da je vladajuća ideologija univerzitetskoga kadra konformizam, pa samo stoga trenutno i neoliberalizam, a što se vidi i po slaboj znanstvenoj produktivnosti (i kada se ne mjeri neoliberalno) najvećeg dijela akademske zajednice. No, zato se ne oskudijeva u autoritarnosti. Da se pobunjene studente ne osuđuje samo moralno, na sveučilišnim sudovima časti, proziva za veliko nasilje prekidanja sjednica, anonimne istupe u javnosti i slično, već i da ih se želi disciplinski, a sutra možda i kazneno sankcionirati, vidi se i po zanijemjelim reakcijama većine članova fakultetskih vijeća.

Ispostavilo se da je jednostavni a snažni zahtjev studenata za “besplatnim, svima dostupnim i javno financiranim obrazovanjem na svim razinama” dobra i svima razumljiva platforma, koja ima multiplicirajući mobilizatorski učinak. Pa, iako je univerzitetska vlast naumila do sredine jula progurati nacrte za financiranje akademske godine 2010/11. koji pogoršavaju i sadašnji, studentima neprihvatljiv način plaćanja školarina (vidi niže), te čini nezgrapne i bezuspješne napore da kriminalizira politički svjesnu aktivnost studenata, ta borba, usprkos različitim rezultatima pojedinih bitaka, još ni izdaleka nije okončana. U njoj prava ljevica ne može biti promatrač.

Prosjek ocjena nema veze s plaćanjem studija

U posljednje vidljivije akcije studenata spada prekidanje sjednice Senata Sveučilišta, održane 8. juna, na kojoj se neopazice htjelo izglasati novi način financiranje sljedeće akademske godine. Nakon upada na sjednicu, studenti su upriličili javno čitanje vlastitih zahtjeva. Nekoliko dana kasnije, 11. juna, zbio se i hepening na misi u povodu kraja akademske godine (da, taj akademski “običaj” stvarno postoji!), upriličenoj u zagrebačkoj Katedrali, kada je grupa studentica i studenata rasprostrla transparent s natpisom “Za besplatno obrazovanje, Isuse, molimo te”. S obzirom na razvoj situacije, očito je da studentske aktivnosti ni preko ljeta neće izostati.

Zimski prijedlog Rektorskog zbora, usuglašen u Ministarstvu, mogao je tako ovih dana postati operativnim i za Senat: po njemu je uspješan student, koji ne mora plaćati školarinu, onaj tko sakupi 60 ECTS bodova, tj. položi sve ispite propisane studijskim programom na jednoj godini. Studenti su izračunali da i odlikaši koji ne daju sve ispite moraju platiti onoliko ECTS bodova koliko im nedostaje do 60. Ako je cijena jednog boda “simboličkih” 300 kuna, kako je predloženo, a jedan kolegij iznosi oko pet bodova, to ispada oko 1.500 kuna po kolegiju. Tako bi svaki student koji s minimalna 42 boda upiše iduću godinu plaćao 5.400 kuna školarine. Priča o besplatnoj prvoj godini studija posebna je navlakuša, s obzirom na to da je predviđeno u ugovore o studiranju umetnuti i klauzulu da, ako država (tj. Ministarstvo) ne podmiri sve svoje obaveze prema pojedinim fakultetima, oni zadržavaju pravo retroaktivne naplate “participacije”.

Studentice i studenti koji redovito kritički prate rad sveučilišnih tijela uvjereni su da se privid zastoja, koji se sada odigrava u procesima reforme, najviše može pripisati političkoj razini pregovora s EU. Naime, lokalnima nije jasno što bi briselski šefovi najviše voljeli, jer strategija i taktika provedbe neoliberalne obrazovne politike u EU nije jedinstvena. Razmišlja se kako u strategijama razvoja od 2010. do 2013, a za potrebe traženja novca iz predpristupnih fondova, prikazati sadašnje i željeno stanje. No, u koncept neoliberalizacije, privatizacije i komercijalizacije školstva se ne dira. Sada vidimo da komercijalizacija može imati mnogo načina izvedbe, pa tako npr. i onaj kojim pedagog Miomir Žužul želi svoju privatnu obrazovnu ustanovu sada prikrpati dubrovačkom univerzitetu. Princip izvrsnosti studentima je u cjelini neprihvatljiv, jer iza njega vide dodatnu socijalnu diskriminaciju, negativnu za siromašnije studente (one “lijene”, koji moraju i raditi), ali i pozitivnu (za bogate, koji mogu otkupiti svoju lijenost).

Postoji sukob unutar iste ideologije, između Rektorskog zbora i rektora Alekse Bjeliša. Dok Zbor predlaže opisani sustav, tzv. linearni model po ECTS bodovima, rektor je za linearni model po prosjeku (osim na Filozofskom fakultetu, gdje to ne prolazi). Velika većina studentskih stipendija danas se već daje po kriteriju izvrsnosti, dok su socijalni kriteriji potpuno zanemareni. A ono jedno jedino istraživanje koje je u nas provedeno o korelaciji između socijalnog porijekla, plaćanja i neplaćanja te uspjeha studenata u studiranju (Dolenec, D., Marušić, I., Puzić, S., 2006, “Školarine u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj: Poveznice između plaćanja studija i uspješnosti studiranja”, IDIZ-CIRO) govori da prosjek ocjena nema veze s plaćanjem, odnosno neplaćanjem. Ali ima sa socijalnim porijeklom studenata.

Srećko Pulig

preuzeto iz Novosti br. 550

Prenosimo tekst anonimne autorice objavljen u nedeljnom broju Slobodne Dalmacije. Tekst, među ostalim, obrazlaže razloge naše politike depersonalizacije i nepostojanja hijerarhije - što očito nije bilo dovoljno jasno i samim urednicima koji su nepoznatu autoricu imenovali “lidericom”. Također, spominje se i ”prva tema oko koje su studenti FFZG zauzeli jasan politički stav.”

Kako se kalio otpor

Tko se boji plenuma još ili tko vuče direktnodemokratske konce?
U posljednje dvije godine često od novinara slušam da je izostavljanje imena u člancima neprofesionalno jer uglavnom znači da je izvor izmišljen ili da autor nešto skriva.
Zašto studenti djeluju po načelu depersonalizacije i zašto ni u jednom trenu nismo popustili pred molbama za intimnim ispovijestima o tome kako smo se osjećali blokirajući fakultet? Zasigurno ne zbog straha od mogućih sankcija - plenum je otvoren i javan, mjesto na kojem se odlučuje o svim budućim akcijama i na kojem mogu prisustvovati svi zainteresirani građani i ravnopravno sudjelovati u raspravi i glasanju.
Upustili smo se u rizik za koji smo se nadali da će naići na razumijevanje – stavljanje zahtjeva i političkog djelovanja na prvo mjesto, bez istaknutih lica, prepoznatljivih mladih medijskih zvijezda i lidera te novih profesionalnih glasnogovornika.
U prvom planu je zahtjev za besplatnim obrazovanjem, upozoravanje na sve negativne aspekte komercijalizacije obrazovanja i jasna kritika prešutnog dokidanja prava svim socijalnim skupinama pod izlikom stezanja remena. Osobne priče i osjećanja podastrte po naslovnicama režimskih tiskovina ostavljamo Drugima.
Jedna od najčešćih izjava kojima se pokušava diskreditirati studentski pokret je da iza studenata stoji “netko drugi”. Taj nevidljivi Drugi ponekad je SDP koji se tek nakon studentskih prosvjeda počeo nominalno zalagati za besplatno obrazovanje, ne čineći ništa konkretno u tom smjeru, ponekad Vesna Pusić koja je više puta izjavila kako je protiv besplatnog obrazovanja. Znao je to biti i Žarko Puhovski, jedan od tvoraca modela zbog kojeg su studenti nedavno prekinuli sjednicu Senata. Najnovija verzija fra Luke Tomaševića govori da je u igri neka treća sila koja se ne otkriva i koja vuče konce iza kulisa, a dosad nije očitovala što hoće. Sila koja studente tjera da prostiru transparente usred katedrale. Ovakva očekivana i nemaštovita podmetanja vrlo je lako pobiti – uložite li minimalan napor i dođete na plenum, postajete Drugi, dio onih koji ravnopravno donose odluke.

“Cijena na tebi ne visi – Nisi student shopping-malla”

Mediji su nakon prvog velikog studentskog prosvjeda u svibnju 2008. razdragano izvještavali kako se studenti konačno bude, a prosvjed je prihvaćen kao zdrava pobuna mladih ljudi popularna i na Zapadu. Unatoč još neartikuliranim zahtjevima, studenti su dokazali da masovnošću mogu stvoriti pritisak na resorno ministarsvo.
Do zahtjeva za besplatnim obrazovanjem, koji je prvi put artikuliran na prosvjedu u studenom 2008. na Međunarodni dan borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, nije došlo uplitanjem treće sile ni slučajnim odabirom, već analizom obrazovnog sustava i njegove postupne komercijalizacije u Hrvatskoj i ostalim zemljama Europe i svijeta, kao i praćenjem ostalih neolibralnih reformi kapitalističkih zemalja. Razgovarajući s kolegama došli smo do zaključka da je problem u svim državama gotovo identičan – smanjuju se državna izdvajanja za znanost i obrazovanje, fakulteti povećavaju cijenu studija i sve više surađuju s privatnim sektorom pretvarajući fakultete u poduzeća kojima je osnovna zadaća zaraditi.

Bolonjski sustav pretvara studente u skupljače bodova koji na novi nivo, odnosno u novi semestar, prelaze ukoliko skupe dovoljan broj ECTS-ova. Dijeljenje studija na preddiplomski i diplomski, pri čemu su na potonjem kvote manje pa ga svi studenti s diplomom prvostupnika ne mogu upisati, čini od onih studenata koji završe “samo” preddiplomski studij jeftinu radnu snagu koja se, iako ona to jest, ne priznaje kao visoka stručna sprema.

Unatoč tome što porezni obveznici već izdvajaju novac za obrazovanje, devedesetih se uvodi plaćanje studija koje se prikazuje ne samo kao nužnost bez koje će sveučilišta bankrotirati, nego kao i moralno ispravno riješenje – ta zašto bi država plaćala obrazovanje neradnicima? U zadnjih par godina više od polovice studenata plaća školarine koje često iznose nekoliko puta više od cijene prosječne plaće. Studij plaćaju svi oni koji ne zadovolje raziličite kriterije “izvrsnosti”.

Iskustvo sindikata, ali i vlastito iskustvo pokazalo nam je kako pregovaranje dovodi do manipulacije predstavnicima (bili oni “dobri” ili ne). Prosvjedi su shvaćeni kao jednokratni spektakl pa su počeli su razgovori o novoj metodi borbe – blokadi fakulteta.
Za nama su već dvije blokade. Broj blokiranih fakulteta na vrhuncu proljetne blokade dosegao je brojku 20. U trenutku kada su vladajuće strukture shvatile da se rodio politički relevantan pokret i da studenti neće sjesti za pregovarački stol i pristati na ispunjenje dijela zahtjeva u neodređenoj budućnosti, niti su blokade kratkotrajna zabava bez cilja, već se na plenumima satima raspravlja o temama koje su dva desetljeća gurane pod tepih – započela je organizirana sabotaža koja je svoj vrhunac doživjela tijekom jesenske blokade.

Načini diskreditacije metode i samog zahtjeva bili su uistinu maštoviti- od takozvane parking revolucije profesora kojima je na jesenskoj blokadi najveći problem predstavljao dio parkinga ispred Filozofskog zatvoren za automobile, preko članaka uvaženih “stručnjaka” koji su u pojašnjavali obmanutom narodu kako je besplatno obrazovanje nerealno. Istaknuti kolumnisti pozivali su studente da se ostave Marxa i uče, a većina profesora, čak i oni koji su svojim potpisom podržali studentsku borbu kako bi na papiru ostalo zabilježeno da su se u ključnom času našli na pravoj strani povijesti, ni u jednom trenutku nisu aktivno sudjelovali u borbi za pravo na obrazovanje. Šačica onih koji su stali uz svoje studente proglašena je, dakako, manipulatorima i vođama pokreta.

Iako još nismo dobili besplatno obrazovanje, a vladajući birokrati i dalje pokušavaju podmetnuti razne modele financijske penalizacije većine studenata, treba biti svjestan da je ovo dugotrajna i iscrpna politička borba. Borba koja ne prestaje uspješnim blokadama i koja se nastavlja svakodnevnim otporom.

Smrt antipoduzetničkoj klimi, sloboda tržištu

“Pretvorba i privatizacija su se trebali odvijati poštenije.” “Kriv je naš balkanski mentalitet.” “U krizi se svi moramo odricati.” “Bio je rat.” – navedene rečenice su čarobna formula za pasivizaciju i ušutkavanje građana te pojašnjavanje da je dokidanje prava upravo ono što će nas dovesti do blistave europske budućnosti, a odlučna borba vladajućih protiv korupcije će riješiti sve naše probleme.
Pitanja poput: Tko nas je doveo do krize? Tko bi za nju uistinu trebao odgovarati? Imamo li svi pravo na liječenje bez obzira na ekonomski status? Zašto svi građani koji su uspješni na državnoj maturu i prijemnim ispitima ne mogu upisati fakultet nego ga moraju dodatno plaćati? Zašto radnici ne dobivaju plaće mjesecima? postala su irelevantna, gotovo nepristojna. Kako možemo misliti na sebe u vrijeme kada se naša država grca u dugovima?

Čak ni one stranke koje se svojim nazivom zalažu za socijalnu državu (kakva Hrvatska, po Ustavu, navodno jest) ovih se pitanja u postuđmanovskoj eri nisu ni u jednom trenutku dotaknuli.

Borba za besplatno obrazovanje se nikako ne može promatratiti izvan konteksta šire borbe protiv smanjenja prava u korist profita.

Solidarizacija studenata sa seljacima i radnicima u štrajku naišla je na čuđenje – kako je jedan član civilnog društva priupitao – pa što seljaci i studenti imaju zajedničkog?
Seljaci su blokirali Vukovarsku, idemo ih podržati- SMS je koji sam dobila oko ponoći prije godinu dana. Zašto su se studenti solidarizirali sa seljacima? Jer smanjenje i ukidanje državnih poticaja i povećanje uvoza jeftinijih i nekvalitetnijih proizvoda privatnicima donosi profit, a domaćim mljekarima sigurnu propast.
Studenti iz Pule, Rijeke, Splita i Zagreba su u okupiranim tvornicama, na tribinama i prosvjedima razgovarali s radnicima Salonita, Dalmatinke nove, Peveca, Trećeg maja, Jadranske pivovare…

Metode borbi radnika i stanje u kojem se nalaze nisu identični – ali svima su im zajednička sjedočanstva namjernog i sustavnog uništavanja tvornica i poduzeća koja su nekada uspješno poslovala. Većina radnika u štrajku mjesecima nisu dobili plaću. Sretnijima je radno mjesto još uvijek samo ugroženo. Razgovarajući s tim ljudima priče o neprofitabilnim tvornicama i lijenim radnicima koji ispijaju višesatne kave, i bez poznavanja sustava koji proizvodi takve laži, u istom trenuku padaju u vodu.

Predstavnička demokracija protiv vladavine naroda

Za kraj, vratimo se na početak. Zanimljivo je da prva tema oko koje su studenti Filozofskog zauzeli jasan politički stav nije bila vezana uz studentske probleme, već ulazak Hrvatske u NATO.

Organizirano smo se pridružili inicijativi NATO na referendum, koja, za razliku od sadašnje inicijative sindikata protiv izmjena Zakona o radu, nije javno artikulirala svoj stav o referendumskom pitanju. Naglasak bio na samom raspisivanju referenduma.
Ipak, studenti nisu zadržali neutralnu poziciju. Pokušali smo ponuditi i suprotan stav od onog koji se nametao kao jedini ispravan i bez alternative – pojavila se inicijativa antiNATOffzg.
Slično se događa i s ulaskom u Europsku uniju – iako će za taj korak biti raspisan referendum, on se prikazuje kao jedini moguć, do te mjere da je kritički stav u javnom prostoru nedopustiv, a Ustav RH usklađuje s pravilima Europske Unije prije nego što smo postali zemljom članicom.

Izlišno je i govoriti da u Hrvatskoj sada postoji snaga koja će se tome usprotiviti.

preneseno iz Slobodne Dalmacije

U četvrtak (17.06.2010.) u 20:00h u prostorijama saveza udruga Molekula na adresi Delti 5/1 sastati će se radna grupa na kojoj će se raspravljati o novom modelu naplaćivanja. Također će se odrediti i termin plenuma koji je odgođen zbog velikog broja ispitnih obaveza. Pozvani su svi zainteresirani!

Novi list: ”Studenti rektoru: »Nećemo Vas prestati gnjaviti!”

Ocjenjujući postupke rektora »plašljivim« studenti su pojasnili da svatko tko nije kratkovidan može uvidjeti poguban slijed događaja zahvaljujući tome što Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ne odvaja dovoljno novaca za visokoškolsko obrazovanje i samim se time obrušava na džepove studenata i njihovih roditelja zaključujući kako će se fakulteti pretvoriti umjesto u studiozno i kvalitetno obrazovanje u utrku za ECTS bodovima.

R-1 Portal: ”Novi prosvjed studenata”

(…) navode i kako ne postoje mehanizmi koji reguliraju tu cijenu kazne, te se time daju odriješene ruke fakultetima u definiranju cijene jednog ECTS boda.

Universitas: ”Prosvjed studenata frakcije ”Crni Pero” zbog novih školarina”

Studenti okupljeni u frakciju Nezavisne Studentske Inicijative za Besplatno Obrazovanje Rijeka »Crni Pero« još su jednom javno iskazali svoje nezadovoljstvo novim modelom naplaćivanja školarina na Sveučilište u Rijeci, ocjenjujući linerani model rigoroznim i neprihvatljivim zbog toga što se prema njihovim tvrdnjama bazira na kažnjavanju studenata koji tijekom godine ne prikupe 60 ECTS bodova.

Zašto „Crni Pero“?

Htjeli smo se poigrati malo s imenom, referira se na kartašku igru „Crni Petar“ u kojoj je nesreća dobiti kartu Crnog Petra. Htjeli smo unijeti s jedne strane malo humora u naše akcije, a s druge strane ukazati da, iako razumijemo kako je rektor pod pritiskom Ministarstva koje je pak pod pritiskom Vlade, da se od osobne odgovornosti ne može i ne smije bježati. Uz određene funkcije dolazi i odgovornost, a odgovornost rektora je prvenstveno prema njegovim studentima.

Zašto prosvjed?

Zbog toga što svjedočimo tome da zakon tržišta nasilno ulazi u svaku sferu naših života i sustavno ih uništava. Često nam se zamjera što se borimo upravo za obrazovanje, time ignorirajući sve ostalo, ali istina je da smo svjesni cjelokupnog procesa koji je zahvatio čitavo društvo, obrazovanje kojega je samo jedan sektor. Osuđujemo način na koji se vlast odnosi prema svima nama: radnicima, seljacima i studentima. Ujedinjeni smo u borbi što smo do sada pokazali i nastavljat ćemo pokazivati. Jednako kao što osuđujemo kriminalno oduzimanje teško zasluženih radničkih prava, osuđujemo isti proces i u obrazovanju. Sveučilište je naše „radno mjesto“ i područje djelovanja.

Zašto prosvjed baš sada?

Prosvjed je prvotno namijenjen kao pokušaj pozitivnog pritiska na Rektorat da ne potpiše ugovor s Ministarstvom prema kojemu se povećava broj studenata koji plaćaju studij i ujedno se povećava iznos koji se plaća po ECTS bodu za 200%. No, s obzirom da je rektor potpisao dotični ugovor prije roka kojeg si je sam zadao kao rok potpisivanja (sredina mjeseca srpnja) i to u tajnosti, ovim potezom mu želimo pokazati što Sveučilište u Rijeci misli o tom prijedlogu Ministarstva te što misle građani Rijeke koji nas podržavaju.

Zašto ste se odlučili na prosvjed, a ne neki formalno-birokratski oblik pritiska?

Prosvjed je izraz volje, to je najlegitimniji način izražavanja mišljenja, a ujedno je i  najizravniji. Prosvjedom se javnost informira o određenom problemu, a oni koji su s problemom već upoznati na taj način pokušavaju postići promjene.

Iako smatramo direktnu akciju najboljom metodom borbe, pokušali smo primijeniti i formalno-birokratske metode djelovanja. Studenti Filozofskog fakulteta u Rijeci uputili su zahtjev za sprovođenjem referenduma na Filozofskom fakultetu u Rijeci po pitanju uvođenja novog modela naplaćivanja, no taj zahtjev je odbijen uz obrazloženje da studenti nisu registrirana udruga i da nemaju pravo zahtjevati referendum.

Očito, da biste bili priznati kao faktor u odlučivanju ne morate više biti fizička osoba već pravna osoba.

Imate li podršku?

Bili smo u izravnom kontaktu s građanima tijekom priprema prosvjeda i gotovo svaki razgovor je bio pozitivno iskustvo. Ogromna većina stoji iza nas, podržava nas i došla je na prosvjed.

Nezavisna Inicijativa za Besplatno Obrazovanje Rijeka „Crni Pero“

Ovom akcijom želimo pogurati svoj plašljivi Rektorat da se suprotstavi Ministarstvu kako bi zaštitio vlastite studente i njihove roditelje odnosno nas i naše roditelje. Koliko saznajemo Rektorat, odnosno rektor je ugovor o uvođenju novog modela naplaćivanja školarina s Ministarstvom potpisao prije predviđenog roka pa stoga zaključujemo da je bio pod jakim pritiskom. Mi ovdje danas stojimo uz svoje Sveučilište i uz Rektorat, a protiv Ministarstva koje odbija dati dovoljno financijskih sredstava kako bi se podmirile potrebe Sveučilišta.

Model koji nam pokušavaju progurati pod „besplatno obrazovanje“ štetan je na dvije razine. Na prvoj, koja je materijalna, uvlači još veći broj studentske populacije u plaćanje i na drugoj razini, koja je nešto apstraktnija, od fakulteta i sveučilišta radi trkalište za ECTS bodovima umjesto mjesta za kvalitetnu i studioznu visokoškolsku izobrazbu. Drugim riječima, nanovo zavlače ruke u naše džepove za vlastito katastrofalno vođenu ekonomsku politiku u državi. Prvi puta su to učinili kroz porez kojim naši roditelji nama plaćaju obrazovanje, a drugi puta kroz školarine koje nam sada bezobzirno pokušavaju povećati.

Nećemo plaćati njihovu krizu!

Poštovani,

imamo razloga misliti da se izbjegava rasprava u široj akademskoj zajednici oko uvođenja novog modela naplaćivanja školarina na Sveučilištu u Rijeci, dakle, oko uvođenja novog modela naplaćivanja i na našem Filozofskom fakultetu. 

Ono što nas zabrinjava je podizanje cijene jednog ECTS boda za 200%, odnosno s nekih 90-ak kuna na 300kn, s time da ne postoje mehanizmi koji bi tu cijenu činili fiksnom. Također, svjesni smo i trenutnog procesa prekidanja suradnje s profesorima koji su vanjski suradnici na FFRI, što za sobom sigurno povlači smanjenje određenog broja kolegija i povećanje broja ECTS bodova za preostale kolegije, sve to kao rezultat manjeg broja profesora, odnosno vanjskih suradnika na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Ovakav model naplaćivanja školarina od studija će napraviti trkalište za ECTS bodovima kako bi studenti izbjegli novčano kažnjavanje (penalizaciju), umjesto da bude mjesto kvalitetne i studiozne visokoškolske edukacije.

Od vas zahtijevamo da što prije raspišete referendum po pitanju novog modela naplaćivanja školarina i da se studentska populacija očituje o ovom ne tako malom zahvatu na cijeni 1 ECTS boda. Također, zahtijevamo da u suradnji s nama formulirate izgled referenduma, odnosno pitanje i ponuđene odgovore, kako bi se izbjegla svaka nejasnoća i kako bi zajedno poradili na kvaliteti samog referenduma.

Vaš odogovor očekujemo do petka u 10 sati. Bilo bi nam drago da na prosvjedu u organizaciji frakcije NSIBOR-a „Crni Pero“ u kojem ćemo sudjelovati možemo reći da je naš fakultet progresivna snaga i da dekan stoji uz svoje studente.

Srdačno!

Plenum FFRI

U petak 11.6. u 11h na Jadranskom trgu („ispred Riječke“) održat će se prosvjed PROTIV uvođenja novog modela naplaćivanja školarina (300kn na više za 1ECTS bod).

Prosvjedna povorka će se kretati od trga preko korza, pa sve do Rektorata Sveučilišta u Rijeci, kako bi poduprli vlastiti Rektorat, koji se nažalost nećka, u odbijanju prijedloga Ministarstva Znanosti, Obrazovanja i Športa (MZOŠ). Prijedlog nastaje, što je potpuno prozirno, kao odgovor na krizu i to na vrlo beskrupulozan način vladajući opet ruku zavlače u naš džep - uzimajući nam od usta, smanjujući mogućnost plaćanja režija koje svakim danom postaju sve više i smanjujući mogućnost plaćanja vlastitog zdravlja. Prijedlog koji je predstavljen kao pobjeda studenata i besplatno studiranje nije ništa drugo nego pokušaj izvrtanja studentskih zahtjeva i obična igrarija riječima. Ovim modelom u plaćanje će se „uvesti“ još veći broj studentske populacije, što će biti mučan trošak za same studente i njihove roditelje. Također, ovim modelom će se nužno umanjiti studioznost i kvaliteta samog studiranja, svodeći studij na utrku za bodovima kako bi izbjegli penalizaciju (kažnjavanje) novčanim kaznama od 300 kuna, pa na više za po jedan ECTS bod!

Smatramo kako na ovo može biti samo jedan adekvatan odgovor:

ODLUČAN I BESKOMPROMISAN STUDENTSKI OTPOR!

Pozivamo sve buduće i sadašnje studente te njihove roditelje kako bi stali na kraj ovom podmuklom pokušaju da se još više zaradi i naplati na prenošenju znanja. Pozivamo sve ljude koji ne toleriraju socijalnu nepravdu. Pridružite nam se u petak 11.6. u 11 sati i pokažimo što Rijeka misli o prijedlogu Ministarstva.

Recimo ne novom prijedlogu!

Nećemo plaćati vašu krizu!

Frakcija Nezavisne Studentske Inicijative za Besplatno Obrazovanje Rijeka (NSIBOR)

Crni Pero

Frakcija NSIBOR-a „Crni Pero“ obavijestila je plenum o prosvjedu koji bi se trebao održati 11.6.2010. ispred Rektorata u Rijeci, okupljanje za prosvjed je na Jadranskom trgu („ispred Riječke“) u 11.00 sati te se preko Korza planira stići do Rektorata.

Delegirani za sročiti zahtjev za održanjem referenduma na FFRI po pitanju novog modela naplaćivanja iznio je plenumu pismenu verziju zahtjeva te je odlučeno da se uz nekoliko ispravka pošalje upravi FFRI putem e-maila te da se osobno uruči dekanu. Rok predaje zahtjeva je utorak, 08.6.2010. Delegirane su dvije studentice za predaju zahtjeva. Odlučeno je da će se od dekana tražiti očitovanje o zahtjevu u roku od 48 sati i to pismenim putem na službenu e-mail adresu plenuma.

Sljedeći plenum će se održati u utorak, 15.6.2010. u 19.00 sati.

Izabrana je moderatorica.

U osvit sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu na kojoj bi se trebao izglasati model predložen od Rektorskog zbora za naplaćivanje školarina u akademskoj godini 2010./2011, donosimo odgovore na često postavljana pitanja o školarinama, linearnom plaćanju studija, cijenama ECTS bodova, (ne)mogućnostima oslobađanja od plaćanja i dalekosežnim posljedicama uvođenja školarina. Na mala vrata i pod krinkom uvođenja besplatnog obrazovanja, pokušava se progurati još rigorozniji i skuplji model od postojećeg.

Po kojem će modelu studirati brucoši koji upišu studij u akademskoj godini 2010./2011?

Brucoši će u akademskoj godini 2010./2011. upisati studij bez plaćanja participacije. Vlada je tu odluku nazvala besplatnim obrazovanjem. Nakon besplatnog upisa, studenti će od druge godine plaćati studij prema kriterijima koje određuju pojedina sveučilišta i fakulteti.

Rektorski zbor dao je prijedlog novog modela naplaćivanja studija. Taj model je usvojen na Sveučilištima u Splitu i Osijeku, a o njemu će se uskoro glasati i na senatu Sveučilišta u Zagrebu.

Što je Rektorski zbor predložio kao novi model školarina?

Model Rektorskog zbora je još rigorozniji od postojećeg modela plaćanja školarina.

Pod krinkom besplatnog obrazovanja pokušava se uvesti model po kojem će još veći broj studenata plaćati svoj studij, čime će se još više smanjiti pristup obrazovanju studentima slabijeg socioekonomskog statusa.

Besplatno će studirati samo studenti koji prikupe 60 ECTS bodova ili više i “očiste” godinu, odnosno oni koji polože sve ispite (bilo da su oni uvjeti ili ne ili da su obvezni ili izborni).

Studenti koji prikupe između 42 i 59 bodova, tj. oni koji ostvare uvjete za upis u narednu godinu studija, a neki od neobveznih kolegija prebace, plaćaju po ECTS bodu. To znači da ukoliko imate prosjek 5.0 i prođete godinu, a odlučite prebaciti jedan (neobvezni ili izborni) kolegij koji iznosi 5 bodova, tih 5 bodova morate i platiti!

Ispod 42 boda se plaća ukupan iznos školarine (ovisan o pojedinim sveučilištima odnosno fakultetima).

Kolika će biti cijena 1 ECTS boda i školarina i kako se uopće ta cijena određuje?

Cijena ECTS boda se prema odluci MZOŠ-a neće zakonski regulirati, već će ju određivati pojedina sveučilišta. To znači da nema zakonskog ograničenja visine cijene ECTS bodova i da sveučilišta nitko ne priječi da jedan ECTS košta 1000 kn ili više.

Sveučilište u Osijeku odredilo je sljedeće cijene za 1 ECTS bod: za društveno-humanističke fakultete 344 kn, za tehničke fakultete 388 kn, a za medicinske, biomedicinske i zdravstvene fakultete čak 924 kn. Treba napomenuti da kolegiji u prosjeku ne nose 1 ECTS bod, već pet ili više.

Sveučilište u Splitu još uvijek nije odredilo cijenu ECTS boda, no predsjednik Rektorskog zbora, Ivan Pavić, koji je i rektor splitskog sveučilišta, u medijima je izjavio da će cijena 1 ECTS boda iznositi “simboličnih” 300 kn.

Sveučilište u Zagrebu odlučivat će o cijeni ECTS bodova na jednoj od narednih sjednica Senata. Treba napomenuti da školarine i ECTS bodovi koje studenti plaćaju nisu namijenjeni “poboljšanju studentskog standarda” niti su vezani uz kvalitetu izvođenja studijskog programa (što je često izlika fakultetâ pri donošenju školarina).

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa posljednjih godina sveučilištima, odnosno sastavnicama, daje sve manje i manje novca iz državnog proračuna (ove godine proračun za sveučilišta smanjen je za čak 5%!) , što rezultira time da sveučilišta moraju kompenzirati taj novac povećanjem vlastitih prihoda, tj. naplaćivanjem studija studentima.

Školarine se svake godine donose po principu “krpanja rupa”, tj. fakulteti odlučuju o visini školarina ovisno o iznosu koji im je potreban te godine da pokriju svoje rupe u proračunu ili planirane investicije. Tako studenti školarinama zapravo plaćaju sve što je potrebno, od struje i vode do novih parkirnih mjesta…

Školarine su postale jedan od dva glavna izvora prihoda Sveučilišta. Prema istraživanju Ante Baje s Instituta za javne financije školarine su 2007. činile čak 42% ukupnih vlastitih prihoda Sveučilišta u Zagrebu, 61% Sveučilišta u Splitu ili 78% Sveučilišta u Osijeku.

Ovakav model Rektorskog zbora eklatantan je primjer komercijalizacije sveučilištâ prema kojem će država morati ulagati sve manje i manje novca u sveučilišta, koja će onda najveći dio financijskog tereta prebaciti na studente. To ujedno znači da će ubrzo na sveučilištima biti mjesta samo za one koji mogu platiti svoj studij.

Zar su svi koji ne uspiju prikupiti 60 ECTS bodova loši studenti?

Svake godine studenti polažu velik broj obveznih i izbornih kolegija (brojke se kreću od šest do deset i više kolegija), a broj ECTS bodova po kolegiju varira od jedan do deset i više. Opisani model znači:

• Studenti koji ne uspiju položiti samo jedan od većeg broja obveznih kolegija plaćaju studij.

Primjer: Studenti prve godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu imaju devet obveznih kolegija od kojih pet nosi manji broj bodova (1 ili 2), jedan nosi 6 ECTS bodova, dva nose po 8 ECTS bodova, a jedan kolegij nosi čak 24 ECTS boda. Ako student ne položi kolegij koji nosi 24 ECTS boda, sljedeće godine morat će platiti školarinu u iznosu od 9240 kn (ukoliko se cijena školarine ne poveća), a ako recimo ne položi jedan kolegij od 8 ECTS bodova, morat će, logično, platiti cijenu osam puta veću od cijene jednog ECTS-a (na Medicinskom fakultetu u Osijeku, pad tog kolegija studenta će koštati 7392 kn).

• Studenti koji polože sve obvezne predmete, a ne polože samo jedan izborni predmet morat će plaćati studij.

Primjer: Uzmimo ponovno slučaj Medicinskog fakulteta u Osijeku. Tamo izborni predmet na prvoj godini nosi 6 ECTS bodova. To znači da će brucoši koji polože sve obvezne kolegije, a ne polože samo jedan izborni kolegij - plaćati svoj studij (prema modelu u kojem na Medicini jedan bod iznosi 924 kn taj iznos bi bio 5544 kn).

Hoće li se barem studenti s lošom financijskom situacijom ili oni koji imaju velik prosjek osloboditi plaćanja studija?

Ne, ovakav model ne predviđa oslobođenje od plaćanja studija za socijalne kategorije ili za one koji imaju visoki prosjek (primjerice, ako imate prosjek 5.0, a niste položili jedan izborni kolegij, svejedno morate platiti nepolaganje toga predmeta).

Ukratko, zasad stvari stoje tako da je jedini relevantan kriterij za upis sljedeće godine taj da si ju možete priuštiti.

Koje su dalekosežne posljedice ovog modela?

Model Rektorskog zbora još brže vodi prema daljnjoj komercijalizaciji visokog obrazovanja. Prebacivanje ispitâ moći će si priuštiti samo studenti koji će to moći platiti, a studenti koji moraju raditi uz studij će, ukoliko duže studiraju, plaćati punu cijenu školarine.

Financijska penalizacija otvara vrata brojnim manipulacijama jer će se fakultetima omogućiti zarađivanje novca na neprolasku ispita. Lako je zamisliti situaciju u kojoj država neće dati dovoljno novca fakultetu pa će profesori dobiti naputak da to riješe tako što će srušiti malo više studenata. Takvo što nije nimalo nezamislivo jer su se na hrvatskim fakultetima već i prije događale slične stvari.

Kvaliteta studiranja mogla bi drastično pasti jer će većina studenata težiti tome da daju što više ispita, pa makar i s dvojkom, samo da ne bi morali plaćati; umjesto da se potrude što bolje naučiti gradivo za ispit, pa makar ga i ne položili odmah ako nije uvjet. “Čišćenje” godine je jako rijetko čak i kod najboljih studenata s najboljim prosjecima, što je lako statistički provjerljivo. Naprimjer, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu samo je 22% studenata prve bolonjske generacije nakon prvog semestra prikupilo maksimalan broj bodova. Ovakav će model sasvim sigurno dovesti do nevjerojatnih slučajeva da će čak i studenti s jako visokim prosjekom ocjena morati plaćati prenesene ispite. Primjerice, imate li prosjek 5.0, a pritom prenesete dva izborna predmeta po 5 ECTS-ova, morat ćete platiti 3000 kn.

Po kojem modelu iduće akademske godine studiraju studenti koji upisuju drugu, treću (i četvrtu) godinu preddiplomskog studija?

Studenti druge i treće godine preddiplomskog studija studiraju po dosad važećem modelu, odnosno po modelu po kojem su i upisali studij. To znači da dio redovnih studenata ne plaća studij i studira uz potporu MZOŠ-a, a dio za takozvane osobne potrebe (više od 50% studenata) plaća svoj studij (na FF-u 6000 kn). No te studente na diplomskom studiju čeka novi model istovjetan novom modelu na preddiplomskom studiju – prva godina besplatno, druga godina plaćanje po nepoloženim ECTS-ovima. To znači da ćete po novom modelu na 5. godini, i uz prosjek 5.0, ne date li sve ispite (čak i one koji nisu uvjeti ili su izborni), plaćati i po više tisuća kuna.

Hoće li studenti diplomskog studija plaćati studij?

Trenutno ne postoji zakonska regulativa prema kojoj država mora financirati studentima diplomske studije. Posljednje dvije godine zbog studentskih pritisaka blokadama i prosvjedima studenti diplomskih studija nisu plaćali školarine, tj. Ministarstvo je potpisivalo privremene jednogodišnje ugovore sa sveučilištima kojima se obvezalo pokriti sve troškove školarina za tu akademsku godinu.

Ove godine Ministarstvo je potpisalo ugovor u kojem stoji da će pokriti troškove studija za studente prve godine preddiplomskog i diplomskog studija.

Školarine za više godine preddiplomskih i diplomskih studija su izglasane pa će ove godine studij plaćati i studenti 5. godine diplomskog studija! To znači da će, kako sada stvari stoje, na FF-u svi studenti 5. godine platiti godinu 4000 kn.

Za kakav model se zalažu studenti?

Studenti se zalažu za model studiranja bez školarina, naplaćivanja ECTS bodova i drugih oblika naplaćivanja, tj. za studiranje koje bi bilo pravedno i jednako dostupno svim studentima, bez obzira na njihovu financijsku situaciju (za besplatno visoko obrazovanje je prema Gallupovu istraživanju iz ožujka 2009, dakle prije prvog vala blokada, bilo 76% hrvatskih studenata). Mogućnost studiranja ne smije ovisiti o tome može li student sebi platiti studij, već jedino o tome izvršava li svoje obveze. Studenti se ne zalažu za vječno studiranje jer takvo studiranje po bolonji ni ne postoji.

U postojećem sustavu već je utvrđeno da svaki student koji ne ispunjava svoje obveze gubi studentska prava (pravo na prehranu, smještaj itd.), kao i pravo na studiranje (ukoliko unutar dvije godine ne uspije položiti neki kolegij ili ne stekne propisani minimum ECTS bodova).

S druge strane, model Rektorskog zbora ni na koji način ne mijenja “uspješnost studiranja” ili sprječava “vječno studiranje”, on zadržava postojeće bolonjske okvire, a jedina je razlika tâ da po njemu većina studenata plaća svoj studij. Iz ovog primjera najjasnije se vidi da se zapravo “vječno studiranje” koristi kao opravdanje za uvođenje sve viših školarina za sve veći broj studenata. Prijetnja nekolicinom “parazita” (koji ionako po bolonji ne mogu postojati) služi tako kao tobožnje opravdanje za nametanje plaćanja fakulteta većini studenata (a u konačnici svim studentima, kao što je to već u nekim drugim zemljama gdje je komercijalizacija visokog obrazovanja dalje odmakla).

Na 63. plenumu raspravljalo se o 4 točke dnevnog reda.

Plenum je informiran o održavanju sutrašnje Strategije za FFRI od 9 do 11h. Također, plenum je informiran o sutrašnjem sastanku Odsjeka za Kulturalne studije u 13h, na temu otpuštanja profesora i budućnosti odsjeka. Odrađena je nova skripta, zahvale radišnom skriptaru.

Prva točka plenuma bila je moguća realizacija referenduma na razine FFRI vezanog uz uvođenje novog modela školarina i poskupljenje ECTS boda za 200%. Delegiran je sudionik plenuma kako bi sročio zahtjev za referendumom i proslijedio na internu listu Autonomnih studenata kako bi se isti što prije poslao upravi.

Druga točka bila je izvještaj o akciji ispred rektorata, pokrenutoj i realiziranoj od strane frakcije NSIBOR-a “Crni Pero”, također, radna grupa za realizaciju novih prosvjeda održat će se u 20h, Molekula  - 31.5.

Treća točka odnosila se na otkaze vanjskim suradnicima i inima na FFRI i sveučilištima diljem Hrvatske. Konkretnije informacije dobiti ćemo od kolega s Kulturalnih studija nakon njihovog sutrašnje sastanka odsjeka. Vanjskim suradnicima se ne produžuje ugovor, a nove profesore se ne smije zaposliti u slijedećih 3 godine. Odnos privremenih i stalnih profesora na Kulturalnim studijima je 17 naspram 10 profesora.

Slijedeći Plenum FFRI-a održava se u srijedu, 02.6., u 19h, uč. 210.

Delegiran je moderator za slijedeći plenum.

Plenum je završen u 20:00 h.

Prošli plenum se nažalost nije održao, a sve točke dnevnog reda biti će premještene na nadolazeći plenum.

Donosimo prijevod teksta Michaela D. Yatesa objavljenog u Monthly Reviewu, koji je održao kao govor profesorima na Državnom koledžu Jamestown za vrijeme teške borbe za novi kolektivni ugovor. Yates govori o problemima u američkom visokom školstvu i nužnosti profesorske organizacije te odgovara na pitanje je li i akademski kadar dio radničke klase na današnjim sveučilištima?

Deset priča iz akademske zajednice na kraju stoljeća

Razmotrimo nekoliko crtica prikupljenih iz časopisa, novina i e-mail grupa na koje sam pretplaćen:

1. Administratori Sveučilišta York u Torontu nudili su svoje programe nastave preko interneta tvrtkama kao prostor za logotipe, i to za deset tisuća dolara po programu.

2. Gradsko sveučilište u New Yorku otkazalo je većinu dopunske nastave za lošije studente, dok je Sveučilište u Pittsburghu ukinulo posebne programe za nedovoljno pripremljene (uglavnom siromašne i crne) studente, istovremeno osnovavši honor’s college – poseban koledž [1] za najuspješnije studente.

3. Sveučilište u Pittsburghu, preplavljeno novcem tvrtki i Ministarstva obrane, otkazalo je slobodne studijske godine na našem kampusu bez konzultiranja profesora. Potpredsjednik za akademska pitanja, nekada poznat samo kao dekan, samovoljno je krenuo drastično mijenjati uvjete za redovnu profesuru.[2]

4. Niz sveučilišta sklopilo je s kartičnim tvrtkama unosne ugovore o monopolu na kreditne usluge unutar kampusa. U jednom od kampusa kartična tvrtka plaća studentske radijske i televizijske emisije.

5. Takozvano “Sveučilište” u Phoenixu - privatno, profitno, virtualno učilište - ima u ovom trenutku devedeset osam kampusa u trideset i jednoj državi te više od 55 tisuća studenata. “U pohodu na sve dijelove zemlje agresivno primjenjuje poslovne strategije poput pogodnosti, korisničkih usluga, masovne proizvodnje i sklapanja partnerstva s tvrtkama.” Phoenix ima moćne korporativne klijente, među kojima su i Kodak, IBM i General Electric, i agresivno će se
boriti za pripremu milijuna odraslih studenata za višestruke promjene posla tijekom njihova radnog vijeka što ih je za predstojeće razdoblje najavio bivši ministar rada Robert Reich.

6. Sustav Kalifornijskog državnog sveučilišta spremao se predati računalni i telekomunikacijski sustav svog kampusa privatnom konzorciju pod upravom Microsofta i njegovih partnera koji proizvode hardver, GTE-a, Hughesa, i Fujitsua. Ovu su privatizaciju javnog obrazovanja (koju je na sreću zaustavila dobro organizirana politička opozicija) potakle iste snage koje su dovele do privatizacije svih vrsta javnih službi, od skupljanja smeća preko zatvora do studentske prehrane i policije na kampusima.

7. Povjesničar David Noble kaže nam da je “akademsko-korporativni konzorcij Educom nedavno donio Inicijativu o infrastrukturi učenja (Learning Infrastructure Initiative) koja sadrži detaljne studije o radu profesora, te u klasičnoj taylorističkoj maniri svodi akademski posao na odvojene zadatke, te određuje one koji mogu biti automatizirani ili povjereni vanjskim suradnicima. Educom vjeruje da oblikovanje programa i predavanja pa čak i evaluacija mogu biti standardizirani, mehanizirani i povjereni vanjskim dobavljačima. ‘Danas imate vrlo osobnu, ljudima posredovanu okolinu’, primijetio je Robert Heterich, predsjednik Educoma. ‘Mogućnosti da se ljudsko posredovanje u nekim područjima ukloni i zamijeni automatizacijom - inteligentnim sustavima utemeljenima na računalima i mrežama - izvanredne su. To se mora dogoditi’”(Digital Diploma Mills, Monthly Review, sv. 49, br. 9, veljača 1998.).

8. Tijekom prvog tjedna siječnja 2001., u manhattanskom je hotelu Millennium Broadway, gdje noćenje košta 229 dolara (po posebnoj cijeni!) održana konferencija pod nazivom Tržišno usmjereno visoko obrazovanje. Ova se konferencija najavljuje ovako: “To nije samo posao, to je vaša budućnost: je li visoko obrazovanje na prodaju? Normalno da je.” I svi - korporacije, neprofitne organizacije, vladine agencije, žele komad kolača. Kako iskoristiti prednosti tržišno usmjerenog obrazovanja? Na ovoj se konferenciji moglo poslušati takve lučonoše kao što je Benno Schmidt (bivši predsjednik Yalea i savjetnik Gradskog sveučilišta za njujorškog Mussolinija, Rudolpha Giulianija) kako razglabaju o temama poput Što tržište hoće ili Sveučilišna alatnica (govorilo se o stvaranju komercijalnih podružnica, pronalasku temeljnog kapitala, financijskom strukturiranju, rješavanju problema s intelektualnim vlasništvom i dr.) Na divno čudo, organizatori konferencije govore polaznicima da će naučiti nove načine poslovanja, istražiti inovativne ugovore i združene poslovne poduhvate, otkriti što investitori žele zauzvrat i kako se nositi s otporom na domaćem terenu a da pritom neće napustiti svoje temeljne vrijednosti.

9. U Silikonskoj dolini, u Cambridgeu u Massachusettsu, u Dallasu u Teksasu i diljem Amerike, napredne visokotehnološke tvrtke sve se više integriraju s obližnjim sveučilištima zahvaljujući profesorima i upravama koje koriste javno financirana istraživanja za osnivanje spin-off tvrtki[3] te tvrtkama koje besramno koriste sveučilišta kao lansirne rampe za puštanje novih proizvoda i tehnologija u prodaju.

10. Prema Američkoj udruzi sveučilišnih profesora (American Association of University Professors, AAUP), više od pola profesora na američkim fakultetima nije u sustavu redovne profesure. Oko 38% je honorarno zaposleno. AAUP dalje navodi da ovaj udio doseže 52% na javnim fakultetima… Opstanak nekih javnih fakulteta ovisi o potplaćenim predavačima koji nisu u mogućnosti postati redovni profesori. Mnoge od ovih institucija uopće nemaju sustav stalnog zaposlenja i na neodređeno zapošljavaju samo nekolicinu profesora čiji je zadatak organizirati i nadzirati velik broj honorarno zaposlenih.

Braćo i sestre, bolje nam je da se probudimo

Na posljednjoj stranici Komunističkog manifesta Marx i Engels kažu: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se.” Sad, znam da bi danas, da ih se natjera da ovo komentiraju, mnogi od - pa čak većina - sveučilišnih profesora rekli da Marx i Engels nisu govorili o njima. Mogli bi priznati da poslovni interesi prevladaju u njihovim donatorskim odborima; naposljetku, Veblen je o ovom pisao 1918. godine. I mogli bi se složiti da između njih i uprave postoji značajna razlika u plaćama i moći. U svakom slučaju, ne bi se smatrali nečim tako običnim kao što su radnici. Neki se možda tako osjećaju jer u potpunosti dijele poslovne vrijednosti članova odbora i velikog dijela uprave, ili barem smatraju ove vrijednosti nužnima za učinkovit rad sveučilišta. Nemali broj teži jednog dana postati članovima uprave. Drugi možda misle da su, vrijednostima članova odbora unatoč, visoka učilišta ipak nekako drukčija od ostalih radnih mjesta. Mjesta su to na kojima su uprava i profesori kolege pa ove dvije skupine razmirice rješavaju mirno i bez gnjeva. Mnogi profesori sebe doživljavaju kao stručnjake, izolirane od stupidnosti tržišta i gungule vanjskog svijeta rada. Oni su ekonomisti ili kemičari ili matematičari, ne zaposlenici, ponajmanje radnici. Članovi uprave jednostavno su ljudi čiji je posao olakšati profesorsku potragu za istinom; oni nisu šefovi. Sindikati su možda u redu za radnike u željezarama i rudare, kao što je rektor našeg sveučilišta jednom ustvrdio u antisindikalnom dopisu profesorima za vrijeme organiziranja kampanje, ali ne i za ove stručnjake.

Moram priznati da postoji niz koledža ili sveučilišta na kojima je ova akademska maštarija barem dijelom istinita. Redovni profesori na Odsjeku za ekonomiju na Harvardu, primjerice, teško bi se mogli opisati kao radnici. Oni uistinu jesu stručnjaci, usko povezani s onima koji tresu i drmaju društvo (poput članova upravnog odbora Harvarda), baš kao i uprava Harvarda. Ali za većinu nas ostalih, trudbenika u donjim krugovima akademskog svijeta, ovo ostaje samo maštarijom, zabludom koju održavamo na svoju štetu. Ne mislim da je u njoj ikad bilo istine, ali danas, ona nema baš nikakve veze sa stvarnosti. Jer jedna se stvar razjasnila: naši koledži i sveučilišta sve više i više nalikuju akademskim tvornicama, radnim mjestima koja se po načinu na koji operiraju vrlo malo razlikuju od tvornice stakla u kojoj je teško radio moj otac ili vrtića u kojem su mi nekad radile žena i kći.

U akademskom svijetu događaju se radikalne promjene, i predviđam da će unutar nekoliko desetljeća većina koledža i sveučilišta biti neprepoznatljiva onima koji danas rade na njima; naravno, ako nismo spremni učiniti nešto po tom pitanju. U visokom obrazovanju današnjice primarna logika kapitalističke ekonomije napokon nas je pogodila punom snagom. Ne djelujemo li, rezultat će biti ništa manje no devolucija akademske zajednice u akademsku tvornicu.

Naš ekonomski sustav pogoni akumulacija kapitala, odnosno pokušaj male manjine ljudi koja posjeduje produktivno bogatstvo društva da što je moguće više uveća profit i rast svojih poduzeća. Ovaj je nagon neprestano na djelu i postupno preplavljuje ne samo čitavi planet nego gotovo svaki aspekt života u svakoj državi na Zemlji. Prije 2. svjetskog rata naši su koledži i sveučilišta u osnovi služili obuci ekonomske elite koju su pripremali i za vođenje tvrtki i za upravljanje državom mašinerijom, koja je oduvijek služila kao suučesnik procesa akumulacije. Nakon rata, kad je industrijska radnička klasa bila u stanju radikalno promijeniti gospodarski krajolik zemlje, visoko je obrazovanje po prvi put otvoreno mnogobrojnim ne-elitnim masama koje su nakon diplomiranja popunjavale rastući broj upravljačkih i tehničkih radnih mjesta stvorenih uslijed golemog poslijeratnog rasta američkog gospodarstva. Međutim, kako su tvrtke primjenjivale čitavu garnituru tehnika kontrole upravljanja, poput detaljne podjele rada i mehanizacije, smanjivao se broj diplomanata potrebnih za obavljanje visoko kvalificiranih poslova. U isto je vrijeme porastao broj pripadnika radničke klase koji su zahtijevali pristup visokom obrazovanju (primjerice, pripadnika manjinskih naroda i žena), što je bilo potaknuto i pokretom za građanska prava 1960-ih. Proturječnost je dosegla zabrinjavajuće razine uslijed kulturne revolucije tih godina. Uprave koledžâ, pod utjecajem interesa poslovne zajednice i njenih političkih saveznika, reagirale su tako da su gurnule učilišta dalje od humanističkih znanosti i njihova potencijalno radikalnog utjecaja prema užem, karijerama usmjerenom tehničkom kurikulumu.

U vrijeme kad se započinjalo s ovim promjenama završio je i dugotrajni gospodarski rast, uslijed ojačane globalne konkurencije i posljedične hiperprodukcije. Profit je naglo pao i tvrtke su se pretrgle da ga vrate na dotadašnje razine. Strategija im je prvenstveno bila otvoren napad na radnike i restrukturiranje organizacije rada koje je postalo poznato pod nazivom vitka proizvodnja [op. prev. metoda proizvodnje s malim brojem radnika]. Ovaj sustav upravljanja označava intenzifikaciju rada (ubrzanje), ukidanje stalnih radnih mjesta i korištenje niza privremenih radnika, unajmljivanje drugih tvrtki za obavljanje što većeg dijela indirektnog rada, uvođenje timova za rad kojima poslodavac daje privid moći odlučivanja, i korištenje elektroničkih tehnologija (usput budi rečeno, razvijenih o javnom trošku) koje umanjuju potrebe za visoko kvalificiranom radnom snagom i omogućavaju upravi poboljšan nadzor i kontrolu nad svakim aspektom radnog procesa. Osim toga, korporacije su počele agresivno tražiti nova područja akumulacije kapitala. Primjerice, rast novih industrija temeljenih na znanju (poput telekomunikacija, računalne industrije, biotehnologije i elektronike) doveo je do komodifikacije ideja, koje su uskoro postale intelektualno vlasništvo zaštićeno zakonima i trgovinskim sporazumima. Treće, poslovna je zajednica vršila snažan pritisak na sve razine vlasti da drastično srežu sve javne troškove koji nisu izravno vezani uz akumulaciju kapitala (shvaćenih široko kako bi uključivali troškove obrane i policije).

Ovo je razdoblje ekonomske krize duboko utjecalo na naše koledže i sveučilišta, s učincima koji su u većini aspekata slični onome što se događalo u proizvodnji svjetovnijih dobara i usluga, od automobila do avionskih karata. Suočeni s krizama proračuna, uprave su sve više pazile na troškove. Ozbiljno se počelo rezati troškove, uglavnom kroz zapošljavanje honorarnih profesora i onih u pola radnog vremena, te profesora u punom radnom vremenu, ali bez mogućnosti stalnog zaposlenja. Poslovni mentalitet počeo je preplavljivati učilišta, a jedan od rezultata bilo je zapošljavanje upravitelja izvan akademske zajednice. (Da je poslovni mentalitet osvojio akademsku zajednicu vidljivo je u današnjim korporativnim titulama upravitelja.) Koledži su se također počeli snažnije aktivirati u pridobivanju sredstava od tvrtki, kako bi nadomjestili smanjenje javnog financiranja.

Uža suradnja poslovnog svijeta i visokog obrazovanja otvorila je poslovnom svijetu oči za nove prilike za zaradu. Troškove se može eksternalizirati ako se istraživanje i razvoj mogu obaviti na sveučilištima i zatim prenijeti na korporacije. Ovo je značilo prebacivanje naglaska s fundamentalnih znanstvenih istraživanja na istraživanja koja bi urodila trenutnim povratom sredstava. (Ponekad je potrebna kreativnost da bi se istraživanje za određenu tvrtku prikrilo kao apstraktnije općenito istraživanje.) Veliki proboj nastupio je kad je sveučilištima dano pravo da patentiraju svoja istraživanja. Učilišta su ovo doživjela kao potencijalno velik izvor novca a tvrtke kao jeftin kapital. Sveučilišta i tvrtke sklopile su svakakve vrste poslova, osnovane su spin-off tvrtke, neki profesori i članovi uprava su se obogatili. Posljedice su po većinu nas, ipak, bile vrtoglav porast školarina, jer su učilišta trošila ogromne svote novca na kapitalne investicije (na primjer laboratorije i opremu) nužne za istraživanja koja proizvode patente; sve veći broj studenata na nastavi; pad realnih primanja profesora te daljnje zapošljavanje honorarnih predavača.

Jednom kad prostor proizvodnje postane mjestom akumulacije kapitala, proces postaje neumoljiv. Kao što ističe Noble, komodifikaciji akademskog istraživanja uslijedila je komodifikacija same nastave; štoviše, tvrdi on, druga komodifikacija zagovara se kao rješenje krize u obrazovanju uzrokovane prvom. Tvrtke i njihovi akademski saveznici žure se proizvesti i prodati softver i hardver. Kao što sam već rekao drugdje: “Elektronička revolucija suočila nas je s iznimno snažnim napadom na naše tradicionalne uzorke rada. Znakovi su jasni. U budućnosti nas očekuje sve više i više nastave na daljinu, kloniranje predavanja snimljenih videom i poslanih internetom, prisiljavanje profesora da objave svoja predavanja na internetu, povećan elektronički nadzor profesorskog rada, i druge slične metode nadomještanja rada kapitalom.”

Kao što je jasno svakoj razumnoj osobi, ovi su trendovi u visokom obrazovanju apsolutno nespojivi s tradicionalnim akademskim uređenjem rada. Korporativno-administrativna neman ne može raditi što joj padne na pamet dok god mi kontroliramo konceptualizaciju i obavljanje rada, imamo stalna zaposlenja, i vršimo stvaran pritisak na odluke upravitelja. Stoga svjedočimo provedbi vitke proizvodnje unutar naših bršljanom obraslih zidova. Zaposlenje na neodređeno je na tankom ledu, blago rečeno, žrtva rata koji uprava vodi zamrzavanjem zapošljavanja i propagandne kampanje koja nas prikazuje kao nazadne, lijene i privilegirane. Suočavamo se sa stalnim ubrzanjem i ukidanjem tradicionalnih profesorskih prava kao što su slobodne studijske godine, sredstva za studijska putovanja, i pravo da nas uprava konzultira prije donošenja važnih odluka.

Štoviše, obezvređenje našeg rada podudara se s obezvrjeđenjem obrazovanja. Uprava nam govori da su naši studenti konzumenti proizvoda, zapravo istovjetni konzumentima CD playera ili tenisica. Moramo se brinuti samo za kvalitetu našeg proizvoda, ali jasna je implikacija da obrazovanje mora biti stavljeno na istu razinu kao CD player, ako će se već kvaliteta obrazovanja mjeriti isto kao kvaliteta CD playera. Mjerljive kompetencije zauzimaju mjesto cjelovite naobrazbe, nečeg što (po samoj svojoj prirodi) ne može biti mjereno niti mu kvaliteta može biti kontrolirana. A kako studenti usvajaju ovo viđenje sebe kao konzumenata proizvoda koji je mjerljiv, obrazovanje počinju shvaćati kao kupovinu. Baš kao što je nerazumno da dobavljač CD playera od kupca iziskuje ikakav trud osim kupnje same, tako je i nerazumno da mi očekujemo išta od naših studenata. Zapravo, na novim tržišno usmjerenim koledžima, mi više ili manje nestajemo, kao dio proizvoda kojeg kupuju studenti-konzumenti.

Ono što se događa u velikom dijelu visokog obrazovanja pojavljuje se posvuda u industriji SAD-a. Neizrečeni je razlog za napad na profesore nevoljkost korporativnog kapitala da tolerira loš primjer koji naš tradicionalni način rada pruža drugim radnicima.

Ni jednoj se skupini radnika ne može dozvoliti stvarna kontrola nad radom; to je carstvo uprave. Ali kako se naš rad svakim danom podcjenjuje i obezvrjeđuje, postajemo isti kao svi ostali radnici. Nemamo nikakvog temelja smatrati se superiornijima od drugih radnika, niti nas oni mogu držati potpuno različitima od sebe. Imamo više toga zajedničkog s radnicima u autoindustriji, tvornicama mesa i službenicima nego s našim poslodavcima. I ovo nam daje nekakvu nadu. Neki od nas su stupili u sindikate i koriste sindikate za borbu. Ovo je jako dobra stvar i trebali bi je prigrliti milijuni ostalih profesora širom zemlje. Najizrabljivaniji radnici (doktorandi novaci, vanjski suradnici i zaposleni na pola radnog vremena) već se organiziraju, i trebali bismo ohrabriti i podržati njihove napore.

Međutim, trebat ćemo pomoć, a najbolji je izvor pomoći ostatak radničke klase. Moramo privući podršku drugih radnika, uključujući i mnoge od naših studenata. Moramo se udružiti s drugim radnicima na našim kampusima, podržati njihovo organiziranje, pregovore i štrajkove, kao i njihove neformalne borbe izvan okrilja sindikata. Moramo aktivno sudjelovati u sindikalnim središnjicama naših gradova i okruga, inzistirati na podršci naših borbi i nuditi podršku borbama drugih sindikata. Isto se može reći i za progresivne skupine u našim zajednicama i njihove borbe. Kao profesori, mogli bismo ponuditi neformalna predavanja za druge skupine radnika. I možemo, kad god je to moguće, donositi perspektivu radničke klase u vlastite učionice i raspravljati ne samo o povijesti radništva i kulturi radničke klase nego i o prirodi samog rada, općenito i na vlastitim radnim mjestima. Studenti moraju znati što ih očekuje ako se i oni ne usprotive; moraju znati da smo im naklonjeni i da ćemo se boriti za njih i za sebe.

Sve ove stvari puno znače. Naravno, sindikalno organiziranje koristi nam kad je riječ o naknadama, beneficijama i uvjetima rada i zaposlenja. Daje nam glas na našim radnim mjestima, i tjera poslodavce da se prema nama odnose s nešto poštovanja. Ali izgradnja mostova, izgradnja pokreta, također se isplati, kao što pokazuje velika radnička kampanja 1930-ih. Snažna radnička klasa mijenja sve političke parametre i omogućuje ono što su inače samo snovi. Želimo li zaustaviti ono što nam se događa, moramo sudjelovati ne samo u vlastitim borbama nego i u široj borbi za izgradnju egalitarnog i demokratskog društva - u kojem se kritičko obrazovanje shvaća kao društveno dobro, i u kojem je pripremanje studenata za puke timske igrače, prilagodljive svakom vjetru promjene koji zapuše u njihovom smjeru, shvaćeno kao oblik društvenog ludila.

Dopustite mi da zaključim parafrazom slavnog poklika Marxa i Engelsa: “Profesori svijeta, i vi ste proleteri. Ujedinite se.”

Michael D. Yates

S engleskog prevela: Ruža Lukšić

[1]U američkom sustavu visokog obrazovanja, college je naziv za dodiplomski studij, bila to zasebna institucija koja pruža samo dodiplomsko obrazovanje, poput visokih škola u Hrvatskoj, ili samo segment sveučilišta, a često se koristi i kao općenit naziv za visoko učilište.

[2] Tenure je ugovor o radu na neodređeno, tj. o redovnoj profesuri na američkim visokim učilištima koji se ne može otkazati bez opravdanog i značajnog razloga; samo najuspješniji profesori ulaze u konkurenciju za ovakav ugovor, dok svi ostali, makar stalno zaposleni, rade u tzv. non-tenure track i mogu biti otpušteni kao i bilo koji drugi radnik.

[3]Spin-off označava dio nečeg koji je postao zasebna cjelina; sveučilišta imaju mogućnost osnivanja tvrtki čija djelatnost proizlazi iz znanstvenog rada na sveučilištu, iz kojeg onda one mogu izvlačiti profit.

________________________________________
MICHAEL YATES sindikalni je edukator i profesor ekonomije na Sveučilištu Pittsburgh u Johnstownu. Autor je knjiga Longer Hours, Fewer Jobs (Dulje radno vrijeme, manje poslova) i Why Unions Matter (Zašto su sindikati važni), obje u izdanju Monthly Review Pressa. Ovaj je članak izložen kao govor profesorima na Državnom koledžu Jamestown za vrijeme teške borbe za novi kolektivni ugovor. Bilješke za članak dostupne su kod izdavača: kontaktirajte pomoćnika urednika: mrmag[at]monthlyreview.org.

Ova akcija i osnivanje frakcije NSIBOR-a „Crni Pero“ potaknuta je nebrigom rektorata za studente i izbjegavanjem šire rasprave u akademskoj zajednici o načinu financiranja visokoškolskog obrazovanja. Naše oružje su naši argumenti, a naša akcija je materijalizacija našeg bijesa prema iscjeđivanju novaca od nas i naših roditelja. Smatramo kako je uvođenje novog modela naplaćivanja samo još jedan od poteza vladajućih da zaštite vlastite privilegije, a za krizu koju su sami prouzrokovali udare po džepu one koji su za nju najmanje odgovorni.

„…školarinu neće plaćati ni na višim godinama studija onaj je koji u godinu dana položi baš sve ispite, odnosno koji prikupi 60 ECTS bodova. Svi ostali školarinu će plaćati. A koliko će ih fakultet “opaliti” po džepu, ovisit će o broju prikupljenih ECTS-a.“ (večernji.hr)

Slijedi kritička analiza prijedloga novog zakona financiranja visokoškolskog obrazovanja:

- U medijima vijest o besplatnoj prvoj godini predstavljena je kao pobjeda studenata i potpuno ispunjenje zahtjeva. Besplatna prva godina nije besplatno studiranje za sve. Ovakav model financiranja samo naizgled omogućava besplatno studiranje, no vrlo ubrzo će se broj studenata koji plaćaju još više povećati.

- Riječko sveučilište predstavilo je svoju verziju tog prijedloga, no ono ne nudi rješenje na kritike koje stalno ponavljamo. Cijena ECTS boda je arbitrarno određena i podložna je rastu. Mehanizmi sprečavanja rasta cijena ECTS-a ne postoje, stoga se može dogoditi da cijena boda, kao i u slučaju školarina, rapidno naraste. Iako se iznos od 300 kn može činiti prihvatljivim, kolegiji skoro nikad ne iznose 1 ECTS bod, a kada 300 se pomnoži sa 5 ili 10, ‘’simbolična” cijena prelazi u mučni trošak za studente i roditelje koji ih financiraju. Sveučilište još uvijek nema statističke podatke o prolaznosti studenata, odnosno o prikupljanju svih 60 ECTS bodova.

- Pretpostavljamo da ovaj prijedlog nastaje kao odgovor na krizu, dakle da nanovo udaraju po džepu onih koji krizu nisu izazvali kako bi zaštitili vlastite privilegije. Postoji mogućnost da u slučaju nedostatka financijskih sredstava fakulteti postrože kriterije prolaznosti, što je direktna posljedica nepostojanja mehanizma za regulaciju visine školarine.

- Smatramo da je ovo samo po sebi model izvrsnosti, po kojem samo mali broj studenata bi i dalje studirao besplatno dok većina bi plaćala. Pod prijetnjom naplaćivanja studenti bi pošto poto skupljali bodove, a to bi nužno umanjilo studioznost i kvalitetu samog studiranja.

Nećemo plaćati vašu krizu!

Dolje školarine!

Frakcija NSIBOR-a „Crni Pero“

Dana 30. ožujka 2010. godine Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa objavilo je na svojoj internetskoj stranici priopćenje u kojem navodi kako će svim redovitim studentima koji od sljedeće akademske godine upišu preddiplomski ili diplomski studij na nekom od javnih visokih učilišta u Hrvatskoj, troškovi školarina prve godine studija u cjelini biti pokriveni iz državnog proračuna. No, prema istom priopćenju, zadržavanje prava na plaćene troškove školarina iz državnog proračuna na svim višim godinama studija ovisit će o redovitom ispunjavanju studijskih obveza studenta ili studentice. Radi se o prijedlogu koji je istovjetan onome ministra Primorca kako ga je prenio Jutarnji list 5. svibnja 2009. godine: Primorac: Besplatno obrazovanje za studente koji ispunjavaju obveze.

Ovaj prijedlog počiva na neutemeljenoj pretpostavci prema kojoj sva odgovornost za redovito ispunjavanje studijskih obveza leži na pojedincu.

(Ne)kvaliteta sustava i osobna odgovornost

Naime, ako pojedinac ne ispunjava “redovito” svoje studijske obveze (prema izvjavi za medije plenuma FFZG-a od 6. svibnja 2010. godine, Rektorski zbor je na svojoj posljednjoj sjednici redovitost ispunjavanja studijskih obveza definirao kao polaganje svih ispita propisanih studijskim programom na jednoj godini) sam za to snosi odgovornost tako što mora početi plaćati određene direktne troškove studija. Prema ovome, sam obrazovni sustav ne snosi nikakvu odgovornost za (ne)redovitost ispunjavanja studijskih obveza. No ukoliko obrazovni sustav ne doprinosi redovitom ispunjavanju studijskih obveza, što onda znači kvaliteta studija? Zašto se uopće baviti osiguranjem kvalitete u visokom obrazovanju ako je kvaliteta studija nebitna za redovito ispunjavanje obveza pojedinca?

Možda donositelji odluka koje se tiču obrazovne politike prepoznaju kako je za redovito ispunjavanje studijskih obveza odgovoran i obrazovni sustav, no smatraju da je sustav kvalitetan pa za neredovito ispunjavanje obveza ipak može biti odgovoran samo pojedinac. Ako je tako, takvu bi tvrdnju valjalo argumentirati pokazateljima kvalitete. Iskazi studenata na nekim fakultetima koji se žale na nedostupnost literature za ispite, nedostupnost nekih profesora, loš raspored, velike grupe ili pak subjektivnost ocjenjivanja (Doolan 2009) ne govore u prilog pretpostavljenoj kvaliteti. Kao ilustraciju neujednačenih kriterija kod usmenih ispita koji bi mogli utjecati na “redovitost” ispunjavanja studijskih obveza, jedan student intervjuiran u sklopu istraživanja o studentskim iskustvima na odabranim fakultetima zagrebačkog Sveučilišta (Doolan 2009) opisuje ulogu “sreće” kod uspjeha na ispitu na sljedeći način: “Neki predmet recimo učiš 12 sati i mogao sam doći kod nekog profesora koji me mogao srušiti i reći “daj, šta ti radiš tu, nisi ništa učio”, a mogu i završiti kod nekog profesora koji bi mi postavio 2 pitanja i rekao evo ti 4,5…tako da igra ulogu i sreća… nije samo rad, rad, rad.” Ovaj je citat eklatantan negativan primjer odgovornosti sustava za obrazovne rezultate pojedinca.

Kažnjavanje neizvrsnosti?

U kontekstu odnosa između pojedinca i obrazovnog sustava, moguće je da spomenuti prijedlog počiva na pretpostavci da su sustav i pojedinac povezani, te na priznanju da sustav ima svojih propusta, ali usprkos tome samo pojedinac treba snositi odgovornost za nepostizanje potrebnih rezultata. Ako je to pretpostavka prijedloga, nisam sigurna kojim bi ga argumentima mogli opravdati donositelji obrazovnih politika.

Protuargument ovoj kritici može biti tvrdnja da se razlike u redovitosti ispunjavanja studijskih obveza događaju u istim akademskim uvjetima. Prema ovoj tvrdnji, bez obzira na kvalitetu ili nekvalitetu sustava, neki pojedinci na istom studiju ipak uspijevaju ispuniti svoje studijske obveze, dok drugi ne. Zagovornici te tvrdnje skloni su reći da su uspješni oni koji su sposobni i marljivi, a neuspješni oni koji su nesposobni i lijeni. Tim se protuargumentom legitimiraju akademske, ali i ne socijalne manjkavosti sustava. Naime sociologija visokog obrazovanja već godinama istraživanja u raznim zemljama empirijski informirano osporava taj mit o obrazovnom sustavu kao meritokratskom i dokazuje kako nepostizanje određenih obrazovnih rezultata nije samo pitanje sposobnosti i motivacije. Rezultat tih empirijskih napora prepoznat je i u dokumentima Bolonjskog procesa kroz tzv. socijalnu dimenziju Bolonjskog procesa (npr. Leuven Communique 2009, London Communique 2007, Bergen Communique 2005 itd.) koja se odnosi na uspostavljanje institucionalnih mjera koje doprinose jednakim mogućnostima pri upisu studija, za vrijeme njegovog trajanja te pri završetku studija, s posebnim naglaskom na studente i studentice iz socijalno ugroženih skupina.

Prijedlog Ministarstva ne počiva na spomenutoj socijalnoj dimenziji (čime ugrožava jedan aspekt primjene Bolonjskog procesa), već navedenoj pretpostavci da su studenti koji ne ispunjavaju svoje obveze ili nesposobni ili lijeni (koliko mi je poznato ova pretpostavka nije utemeljena na podacima) i kao takvi moraju biti sankcionirani plaćanjem određenih direktnih troškova studija. Ova je pretpostavka netočna prema rezultatima istraživanja provedenog u akademskoj godini 2006./2007. (Doolan 2009). Za ovu temu relevantan dio istraživanja sastojao se od intervjua s 28 redovitih studenata i studentica sa šest fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz obitelji različitog socio-ekonomskog statusa. Intervjui su provedeni za vrijeme njihove prve godine i na početku druge godine studija.

Ekonomski i institucionalni preduvjeti uspjeha na studiju

Od 28 intervjuiranih studenata, deset ih nije uspjelo upisati drugu godinu. Iako su razlozi neuspješnog upisa raznoliki i kumulativni, razlikuju se tri grupe studenata prema dominantnom razlogu zašto nisu uspjeli upisati drugu godinu u roku. U prvoj grupi su studenti koji su zbog obiteljskih financijskih poteškoća imali radne obveze uz studij koje su im onemogućavale redovito ispunjavanje obveza na studiju. Radilo se o studentima koji nisu bili iz Zagreba i troškovi studija su im bili značajni. Drugu grupu čine studenti koji su rekli kako nisu upisali drugu godinu u roku jer im je bilo više stalo do društva i zabave nego učenja. Kod dvoje studenata radilo se i o loše informiranom izboru studija.

Ono što je bitno za drugu grupu je da su si oni takav “luksuz” nerada mogli priuštiti. Njihovi roditelji nisu imali financijskih poteškoća pa tim studentima duljina trajanja studija nije bila ograničena financijskim brigama. Ovi će si studenti i dalje moći priuštiti da budu “lijeni” uz predloženi sustav školarina za neredovite. A u trećoj grupi su bili studenti koji su imali problema sa savladavanjem matematike na prvoj godini studija (radilo se o studentima s tri različita tehnička fakulteta). Bitno je naglasiti da su neki od tih studenata završili strukovnu školu, a da njihovi profesori ne uzimaju u obzir da nisu svi studenti završili gimnazijski program.

Uzevši u obzir veličinu uzorka, ovi nalazi istraživanja ne mogu poslužiti u svrhu generalizacije, no ipak ukazuju na postojanje i drugih razloga za neredovito ispunjavanje studijskih obveza, a što je i zaključak brojnih istraživanja provedenih u raznim europskim državama (npr. Cooke et. al 2004, Leathwood i O’Connell 2003, Archer 2003, Thomas 2002, Duru-Bellat 2000). Bitno je uočiti kako u slučaju dvije od tri identificirane grupe studenata primarno podbacuje sustav, a ne pojedinac. Za studente koji imaju financijskih poteškoća trebalo bi osigurati stipendije kako bi se mogli fokusirati na studij, a predavanja bi morala biti dovoljno inkluzivna za studente koji imaju slabije znanje iz srednje škole (ali koje je očito bilo dostatno za upis na sveučilišni program). Ne radi se u tim slučajevima o lijenosti studenata, već se radi o institucionalnim preprekama, i to je važno naglasiti jer je dominantan diskurs oko uspjeha u studiju u Hrvatskoj nerad studenata koji valja sankcionirati. Da, studenata neradnika ima, ali prijedlog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, kao i Rektorskog zbora, omogućuje sankcioniranje i mnogih drugih koji iz opravdanih razloga nisu u mogućnosti redovito izvršavati svoje studentske obveze.

Prijedlog naplaćivanja školarina prema kojem sva odgovornost za redovito ispunjavanje studijskih obveza leži na pojedincu legitimira akademske manjkavosti sustava visokog obrazovanja i učvršćuje društvene nejednakosti i to ga čini neprihvatljivim!

Literatura:

Archer, L. (2003). Social class and higher education. U L. Archer, M. Hutchings & A. Ross (Eds.) Higher Education and Social Class: Issues of exclusion and inclusion (pp.5-20). London: RoutledgeFalmer.

Bergen Communique (2005).

Cooke, R., Barkham, M., Audin, K. & Bradley, M. (2004). How Social Class Differences Affect Students’ Experience of University. Journal of Further and Higher Education, 28(4), 407-421.

Doolan, K. (2009). ‘My dad studied here too’: Social inequalities and educational (dis)advantage in a Croatian higher education setting. Doktorska radnja.

Duru-Bellat, M. (2000). Social inequalities in the French education system: the joint effects of individual and contextual factors. Journal of Education Policy, 15(1), 32-40.

Leathwood, C. & O’Connell, P. (2003). ‘It’s a struggle’: the construction of the ‘new student’ in higher education. Journal of Education Policy, 18(6), 597-615.

Leuven Communique (2007).

London Communique (2009).

Thomas, L. (2002). Student retention in higher education: the role of institutional habitus. Journal of Education Policy, 17(4), 423-442.

O autorici:

Karin Doolan doktorirala je u području sociologije visokog obrazovanja na Sveučilištu u Cambridgeu. U Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu bavi se istraživanjima društvenih nejednakosti u obrazovanju. Zanimaju je teorijska pitanja odnosa pojedinca i društva, društvene pravde te načini organizacije obrazovnih institucija koji omogućuju njeno ostvarivanje.

Kolumna Javne politike visokog obrazovanja:

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne Javne politike visokog obrazovanja. Kolumna je glavna aktivnost projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Ministarsvto znanosti, obrazovanja i športa. Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici Kolumna.

Preporuka rektora

Oni koji, pak, kao brucoši ne uspiju prikupiti ni 42 ECTS boda platit će puni iznos školarine, a studenti koji imaju od 42 do 59 ECTS-a školarinu će plaćati po linearnome modelu za onoliko ECTS-ova koliko im nedostaje do maksimalnih 60. Vrijednost jednog ECTS boda iznosit će oko 300 kuna.

– Ovakav smo model uskladili na Rektorskome zboru i trebaju ga još prihvatiti svi senati sveučilišta u Hrvatskoj. Vodili smo se načelom da određen broj bodova, točnije 42, svaki student u godinu dana mora uspjeti prikupiti, a ne uspije li, mora platiti punu školarinu. Na mnogim fakultetima upravo je ta granica od 42 boda temelj koji je potrebno ostvariti da bi se moglo upisati u višu godinu studija– kaže Ivan Pavić, predsjednik Rektorskog zbora. Ne smatra, dodaje, da je kriterij po kojem svi, pa i oni koji uspiju skupiti 59 bodova, moraju nešto plaćati, prestrog. Jer takvi će plaćati minimalnih 300 kuna, što je više simboličan iznos.

Ovo je pravedno

– No i to se može još promijeniti jer ovakav je model tek naša preporuka– napominje Pavić. Rektori su, dodao je, također na tragu prihvaćanja prijedloga Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) da im za svakog upisanog studenta ove jeseni, s obzirom na to da svi brucoši počinju bez plaćanja školarine, uplate 50 posto vrijednosti maksimalne školarine koju će ti isti brucoši plaćati ako na prvoj godini ne prikupe više od 42 ECTS-a. U tu svrhu svi su fakulteti podijeljeni u tri kategorije i u skladu s tim određena je maksimalna školarina za svaku kategoriju koja će vrijediti na svim sveučilištima u Hrvatskoj. To naime do sada nije bilo tako. Stoga je odlučeno kako je maksimalna školarina na svim društveno- humanističkim fakultetima 5500 kuna, na tehničkim 7370 kuna, a na medicinskim 9240 kuna.

– Ovakav model najmanje je nepravedan jer poštuje načelo da ako studentu nedostaje jedan bod, taj jedan bod i plati i ništa više od toga – smatra analitičar Žarko Puhovski. Posebno mu se sviđa što će se novac koji će MZOŠ uplatiti sveučilištima na račun upisanih studenata trošiti za poboljšanje uvjeta studiranja i studentskog standarda.

Izvor: vecernji.hr

Zahvaljujemo se ugostiteljskom obrtu ”Putnik”, Tomislavu Dekaniću, profesorici Bojani Ćulum te građanima na prikupljenim donacijama. Pročitane donacije izazvale su veliki pljesak plenuma!

Plenumu je ukratko objašnjeno zašto se prošli plenum nije održao. Moderator se ispričao što nije zbog bolesti mogao vršiti svoju funkciju.

Pročitana je obavijest o odluci Senata na zagrebačkom sveučilištu o linearnom financiranju studija.

Pročitana je obavijest o ukidanju besplatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja. 4 sudionika plenuma su izglasana kako bi prikupili više informacija do slijedećeg plenuma.

Podnesen je izvještaj sa ”Dana B”. Tribine su bile dobro posjećene, a kuhari ”obiteljskog” ručka dobili su posebnu pohvalu. Na mini akciji 5 do 12 prisustvovalo je nekoliko medija. Također je održano predavanje pod nazivom ”Blokirani prostori su slobodniji od slobodnih”. Koncert nažalost nije bio održan zbog bolesti basiste grupe ”Pasi”.

Podnesen je izvještaj sa gostovanja u emisiji ”Sova”. Prisutan je bio jedan delegat plenuma, a pitanja su pokrila sve bitne teme.

Podnesen je i izvještaj sa press konferencije održane povodom ”Dana B”.

Slijedeća točka bila je vezana uz manifestaciju pod nazivom ”Studentski dan” te je ukazano na specifičnosti povezane sa manifestacijom. O mogućim mini akcijama povodom tog događaja raspraviti će se na idućem plenumu.

Izglasan je delegat koji će se u naredno vrijeme baviti organizacijom programa (tribina, predavanja, projekcije filmova i sl.). Svi zainteresirani za sudjelovanje u organizaciji programa, kao i za slanje prijedloga za tribine mogu poslati mail na slijedeću e-mail adresu: astudenti99@gmail.com.

Odlučeno je da će se određen broj ”Blokadnih kuharica” donirati fakultetskoj knjižnici. Izglasan je delegat koji će kontaktirati knjižnicu i dogovoriti donaciju.

Plakat iz Akademije primijenjenih umjetnosti koji je bio izvješen ispred učionice 210 tijekom ”Dana B” je pošaran. Autor plakata je namjerno radio pravopisne pogreške u svrhu humora te smatra da nije bilo potrebno raditi ispravke.

Slijedeći plenum održati će se 3.5.2010. u 19h u 210.

Izglasani su moderatori za slijedeći plenum. Plenum je završio u 20:19h.

(Za veći prikaz klikni na fotku. Fotke s Dana B šaljite na astudenti99@gmail.com !)

*   *   *

NOVI LIST – »Danom B« riječki studenti obilježili prvu godišnjicu blokade: Još čekamo besplatno obrazovanje!

RIJEKA – Akcijom pod nazivom »Dan B« studenti okupljeni u Plenum Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci obilježili su prvu godišnjicu akcije blokade nastave. Stajanjem u redu na Korzu studenti su simbolički poručili da i godinu dana nakon svojih akcija i dalje čekaju besplatno obrazovanje, a nakon kratke akcije na Korzu preselili su se u zgradu Fakulteta gdje su nastavili manifestaciju organizacijom niza tribina i predavanja. Cjelodnevna manifestacija okončana je koncertom i već tradicionalnim studentskim Plenumom.

* * *

Vijesti Kanala RI (22.IV.2010.):

* * *

Obilježavanje godišnjice blokade!
Gornja zgrada FFRI, četvrtak -  22.4.2010.

Program počinje u 5 do 12 na riječkom Korzu, nastavlja se u dvorištu gornje zgrade Filozofskog fakulteta u Rijeci, a završava u Stereo dvorani s početkom u 22h.

Dođite na:

« mini akcije (5 do 12 - Korzo),

« ručak (13h),

« predavanje (15h),

« tribine (14 i 16h),

« koncert (17h -Pasi, Brain Production),

« plenum (19h),

« dokumentarac (20h - Dani B) i

« after party u Stereo Dvorani! (22h - Miće Mace, Rotten, Antwone, Vojko Mecena)

Ovaj projekt pokrenut je od strane studenata za studente. Mi, koji sebe nazivamo autonomnim studentima, smatramo kako su uzajamna pomoć i solidarnost daleko bolji obrasci ponašanja od konkurencije. Također, smatramo kako je oslanjanje na vlastite snage pravi test hrabrosti, odlučnosti i znanja, stoga odbacujemo da nas netko zastupa, predstavlja ili vodi. Shvaćamo da nam za sada možete uzimati naše dragocjeno vrijeme ne pitajući nas kako bi htjeli da izgleda visoko obrazovanje, te shvaćamo kako nam za sada možete uzimati školarine tvrdeći da je znanje samo poslušnica kapitala i roba na tržištu, ali ne možete nam uzeti naša iskustva i zajedništvo koje smo ostvarili. U tom duhu organiziramo manifestaciju “Dan B”, kako bi vas podsjetili da smo mi pokretačka snaga koja ulijeva život fakultetu.

Organizator: Plenum FFRI

Na prošlom plenumu Filozofskog Fakulteta u Rijeci izglasana je podrška radnicima 3. Maja te prosvjedu ”Radnici zajedno” koji se održao 7. travnja 2010. u Rijeci. Prenosimo govor podrške radnicima u njihovoj borbi u ime plenuma FFRI.

Ovom prilikom bismo Vam mi, studenti riječkog filozofskog fakulteta okupljeni oko Plenuma FFRI, pružili podršku u ovom vidu Vaše borbe za obranu temeljnih ljudskih i radničkih prava.

Položaj hrvatskog radnika ovih dana najgori je od početka privatizacijske pljačke. To su samo posljedice čije uzroke treba tražiti u početku takozvanog razdoblja tranzicije kojem se niti danas, dva desetljeća od početka, ne nazire kraja.

Na početku tog istog razdoblja pojedinci su se beskrupulozno poigrali nacionalnim osjećanjima naroda da bi se obogatili i proveli sustavnu pljačku hrvatskih radnika i radnica.

Rasprodaju hrvatskih tvornica su proveli bez znanja ili odobrenja onih koji su te iste tvornice desetljećima izgrađivali i koji sada najviše osjećaju posljedice privatizacije.

Radnici i radnice su u tvornice ugrađivali i dio sebe, dio svojih života, a sve u želji za izgradnjom bolje budućnosti svoje djece i novih naraštaja.

A sada, ta ista djeca, kao i njihovi roditelji imaju tešku ili nikakvu perspektivu.

Sve brojnije i snažnije afere i udarci krize, te alarmantno velik broj nezaposlenih jasno signaliziraju da je došlo vrijeme da se glasno kaže: “DOSTA!!“

Dosta je bilo poigravanja ljudskim životima u svrhu profita.

Kao studenti smo odlučili podržati radnike u ovom vidu njihove borbe iz razloga što smo i sami djeca radnika i što ćemo danas - sutra i sami morati privređivati svoj kruh.

Prirodna nam je želja da radimo i djelujemo u slobodnijem i sretnijem društvu, te smo stoga jednoglasni sa zahtjevima radnika i radnica.

Također, pozdravljamo i prijedlog radnika i radnica riječkog 3. Maja kojim traže da im se preda upravljanje nad brodogradilištem kao ohrabrujući zahtjev radničke borbe u Hrvatskoj.

Imamo hrabrosti pozvati i druge radnike, u svim granama industrije da krenu u smjeru kojim su krenuli riječki radnici.

Radnička borba više nije borba samo za beneficije, ona je nažalost poprimila vid borbe za egzistenciju. Egzistenciju čovjeka pred sve agresivnijim nasrtajima neoliberalnog kapitalizma kojeg goni vučja glad za profitom i kojeg nije briga za sudbine takozvanih malih ljudi. Privatizaciji nije svrha dobrobit sredine gdje se nalazi pojedina tvornica, njoj je svrha uvećanje profita, bez obzira na sve.

Studentskim blokadama na proljeće i u jesen studenti su pokazali alternativni vid borbe koji i samu borbu stavlja pod direktnu kontrolu pojedinaca koji u njoj sudjeluju.

Nadalje, radnike podržavamo i zato jer se nalazimo u sličnoj situaciji i jer se u Hrvatsku na mala vrata želi uvesti privatizacija Sveučilišta.

Tim potezom bi se u još  većoj mjeri onemogućio pristup visokoškolskim ustanovama za velik broj djece hrvatskih radnika, te bi im se time dodatno otežao i ovako težak socijalni položaj.

Pozivamo sve hrvatske radnike, seljake i studente da zaborave na nametnute razlike i da si pruže ruke jer si jedino sami, oslanjajući se na vlastite snage, međusobno možemo pomoći.

Za kraj, poručili bi radnicima da smo s njima u borbi, u našim mislima i na ulicama.

U skladu s navedenim, smatramo da je zrelo vrijeme za stvaranje čvrstog radničko- seljačko- studentskog saveza čija bi jedina deviza bila uzajamna solidarnost.

Detaljnije informacije o obilježavanju godišnjice blokade objavljivati ćemo naknadno na blogu. Svi zainteresirani za rad na ”Danu B” mogu prisustvovati radu radne grupe koja se sastaje svaki ponedjeljak u 20h.

Prenosimo skraćeni ulomak iz knjige Kondrada Paula Liessmana: ”Teorija neobrazovanosti” pod naslovom ”Elitno obrazovanje i protuprosvjetiteljstvo”. Ulomak je objavljen i u šestom broju riječke ‘’skRIpte” – glasila plenuma FFRI. Podsjećamo Vas da sve brojeve skRIpte možete preuzeti u rubrici skripte i brošure.

Ako sve krene dobro, Europa će za nekoliko godina biti preplavljena elitnim znanstvenim ustanovama, centrima izvrsnosti, tehnologijskim institutima, mjestima vrhunskih istraživanja i sveučilištima svjetskog ugleda. Imajući na umu da EU najavljuje European Institute of Technology (EIT), dok se odabrana njemačka sveučilišta opremaju programima izvrsnosti, a u nekadašnjoj Psihijatrijskoj bolnici Maria Gugging u donjoj Austriji za nekoliko godina pod imenom Institute of Technology and Science Austria (ISTA) čarolijom treba nastati cjelovito

elitno sveučilište, ne moramo više biti zabrinuti za budućnost kontinenta. Krene li sve po volji europskih planera obrazovanja, Harvard će uskoro izgledati zastarjelo, MIT će spasti na razinu regionalne veličine, a brain drain iz Singapura munjevito će prodrijeti u alpsko podneblje. Postavši napokon konkurentnom, iskristalizirat će se nova europska znanstvena elita kao dinamična jezgra privilegiranog sloja (simbolnih analitičara i pregalaca znanja) kojima prema utopijskim predodžbama nekih euforičnih zagovornika modernizacije pripada

budućnost. Onkraj ideološkog govorkanja moguće je unutar prosvjetno-političkog diskursa promatrati primjetan pomak. Pojmovi kao što su elita ili izvrsnost, koji se od Drugog svjetskog rata nisu pojavljivali u vokabularu obrazovnih eksperata, odnedavno su se na njihovu repertoaru ne samo učvrstili, nego su, štoviše, okruženi aurom koja jedva još dopušta bilo kakvu kritiku elitnih ustanova. Društvo koje je usredotočeno na rekorde i vrhunske učinke ni ne može drukčije nego da i znanost zamišlja organiziranom baš prema tim načelima,

pa tako izvješća čiji su predmet Big science i širom svijeta traženi vrhunski istraživači sve češće podsjećaju na pozadinske reportaže o svotama transfera uobičajenim za Champion League.

Da se pritom u pravilu misli na prirodoslovlje, na istraživače koji se bave kloniranjem, na molekularne biologe i stručnjake za kvantnu mehaniku, biomedicinu i nanotehniku, spada u sliku znanosti čiji značaj tijesno korelira s uloženim sredstvima i predviđenim profitima. Za društvene i humanističke znanosti kobnom je postala okolnost da se je njima moguće baviti bez velikih materijalnih troškova. Kad pribavljanje dodatnih sredstava postane kvalitativnim kriterijem neke znanosti, zakazat će onaj kome ta sredstva uopće ne trebaju, jer je dovoljna glava koja misli. Jedan mali humanistički znanstveni institut koji košta jedva nešto vise od jednog profesora i njegovih asistenata, ali ima samo nekoliko apsolvenata, mora zbog toga biti zatvoren iz financijskih razloga; onih nekoliko stotina milijuna eura što za loše planirani tehnološki institut onako usput biva bačeno u vjetar ne privlače, naprotiv, nikakvu daljnju pozornost.

Ono što toliko smeta u slučaju nove koncentracije obrazovanja u znaku izvrsnosti, težišta i elitnosti nipošto nije ideja da u znanosti treba težiti za izvrsnim rezultatima sto ih valja podupirati savjesno i što bolje se zna, nego je to loš duh u njenoj pozadini koji se u konačnici

ne bavi pospješivanjem istraživanja nego planiranjem znanosti prema zadanim ciljnim predodžbama. Investira se u područja u kojima se predviđaju tržišta bliske budućnosti, po cijelom se svijetu, koliko god to dopuštaju novčana sredstva, kupuju ”najbolji mozgovi” kako bi se nekoj instituciji pribavila težina i reputacija, a sve to pokreće se diktatom ranglista. Sve drugo pritom nužno dospijeva u drugi plan.

Bilo bi naivno vjerovati kako se takvo fiksiranje na takozvane vrhunske rezultate ne odražava na svakodnevicu sveučilišta. Zahtjev za elitnošću i izvrsnošću prebrzo se stavlja u službu tome da se neomiljenima proglašena istraživačka područja i studijske grupe najprije financijski izgladne, a onda uslijed nedostatne učinkovitosti zatvore.

Suprotnost eliti oduvijek je bio obični puk. Ni u znanosti to nije drukčije. Nasuprot razmaženim vrhunskim institutima nalaze se osiromašena sveučilišta i visoke škole što moraju živjeti sa stigmom natjecateljske nesposobnosti. Svi sada skamenjeno bulje u nove elite u koje se samozvano ubrajaju. Sklonost elitizmu i etabliranju elitnih institucija ima, dakako, razvidnu jezgrovitost. Ona se, ponešto skraćeno, dade zbiti u jednu jedinu rečenicu: nakon što su sveučilišta reformama posljednjih desetljeća beznadno urušena, valja ih pod nekim drugim imenom još jednom izmisliti.

Moguće je, dakle, u najmanju ruku uočiti kako se sve ono što se posljednjih godina očekivalo od sveučilišta u novim elitnim ustanovama upravo ne želi imati. One, naravno, po definiciji neće biti prostor za masovne prizore, a ako se još uopće nekoga obrazuje, onda će to biti samo podmladak sastavljen od znanstvenika s već stečenom akademskom diplomom koji se na temelju vidno istaknutih rezultata preporučuju za daljnju istraživački usmjerenu izobrazbu. Upravu treba stanjiti, a elitne istraživače treba rasteretiti od svega sto u vezi s administracijom, radom na planiranju i u gremijima, pribavljanjem sredstava i sačinjavanjem svakovrsnih statistika čini sveučilišnu svakodnevicu toliko nepodnošljivom; na tim elitnim mjestima treba vrijediti ono što se na sveučilištima odbacivalo kao brbljanje: da je, naime, za istraživački rad prije svega potrebno jedno: vrijeme i sloboda.

Tko god radi na sveučilištu, čezne samo za jednim: da jednom u miru, bez prisile i smjernica, može činiti ono zbog čega je navodno bio namješten: razmišljati, istraživati, eksperimentirati, pisati. Nikakvo čudo da su predgovori znanstvenim publikacijama puni zahvala onim institucijama, kolegijima i ustanovama koji su autora barem na nekoliko mjeseci oslobodili od jarma sveučilišne svakodnevice. Posvemašnja besmislica ciljnih i rezultatskih odredbi koja odnedavno pogađa sveučilišta a spoznaju definira kao produkt planiranja ne treba stoga važiti tamo gdje je na djelu elitnost.

Kratko rečeno, na elitnom će sveučilištu, barem što se tiče istraživačkog rada, ponovno uspjeti ponešto od onoga što prema Humboldtovoj ideji karakterizira sveučilište, a što je stoljećima prokazivano kao nemoderno, reakcionarno, prevladano ili neprimjereno ovom vremenu. To ipak mora razljutiti one koji su takve odnose, barem kao tendenciju, željeli vidjeti na svakom sveučilištu, bivajući zbog toga obilježeni kao antireformisti. Da se povrh toga čisto istraživački instituti na kojima se praktički ne odvija nikakva sveučilišna nastava tituliraju kao elitna sveučilišta ne predstavlja samo zloporabu etiketa, nego naznačuje da postoji spremnost na tihi rastanak od sveučilišta kao znanstvene ustanove u kojoj se temeljno istražuje i poučava.

Dok su tradicionalna sveučilišta srozana na razinu profesionalno-strukovnih usmjerenja s oskudnim resursima, prepolovljena humanistička ideja sveučilišta spašava se u okrilju elitne koncepcije rođene iz neoliberalnog natjecateljskog duha. Hegel je takvu zamršenost nazivao lukavstvom duha.

Na koncu će do užitka fundirane znanstvene naobrazbe dospjeti upravo onih tri ili četiri posto studenata koji su prije reforme pohađali sveučilišta što su u to doba još ipak funkcionirala. Visoke stope akademski obrazovanih građana što se još jednom poljepšavaju inflacijom kojekakvih magisterija predstavljaju na taj način najveći novovjekovni prosvjetno-politički manevar obmane.

Prizivanje elitnosti ne ukazuje samo na čežnju za vrhunskim akademizmom, nego također ukazuje na stanje izopačenosti sveučilišta u cjelini. Programi koji su sveučilištima bili nametani pod natuknicama kao što su pristup visokom školstvu za sve, emancipacija i demokratizacija u konačnici su se pokazali kao manevri koji su sveučilišta doveli u bezizlaznu situaciju, ali ne bezuvjetno zato što bi s time povezani društveno-politički i prosvjetno-politički koncepti bili čista besmislica, nego zbog toga što ih se htjelo ostvariti nedovoljnim sredstvima i u nezadovoljavajućim uvjetima. Nakon otvaranja sveučilišta prema javnosti ubrzo je moralo postati očigledno da se obrazovna katastrofa koju je time trebalo spriječiti perpetuirala i zaoštrila do te mjere da su sveučilišta uslijed toga morala postati loše opremljenim, pregaženim i birokratiziranim monstrumima, premda su, doduše, konceptima suodlučivanja bila ideološki očajna, ali su u realnosti kolopletom kompleksnih političkih interesa, smanjenim dotacijama i preopterećenošću naprosto paralizirana.

Zastrašujuća sablast masovnog sveučilišta izgubila bi, međutim, mnogo od svoje stravičnosti da se netko svojedobno uhvatio u koštac s problemima koji su s time povezani. To da na nekom sveučilištu studiraju tisuće studenata nije samo po sebi nikakva tragedija. Danas prizivana idila anglosaksonskog campus-sveučilišta u kojemu malobrojni znanstvenici s malim brojem polaznika tvore intimno duhovno zajedništvo atraktivna je, doduše, kao poetska suprotnost realnosti prenapučenih predavaonica, ali još uvijek ne diskreditira ideju velikog sveučilišta. I na masovnim je sveučilištima moguće dobro se odnositi spram studentskih potreba - uz preduvjet da ima dovoljno profesora; i na masovnim se sveučilištima može provoditi prvorazredan istraživački rad – uz preduvjet da se opterećenost nastavom i upravom primjereno raspodijeli i po potrebi delegira; i na masovnom se sveučilištu nadareni i revni studenti mogu profilirati – uz preduvjet da postoji dovoljno seminara na kojima ih se može uočiti.

Obrnuto pak, veliko bi sveučilište moglo pružati prednosti koje su campusima nedostižne. Mnoštvo profesora moglo bi na licu mjesta provocirati plodonosan pluralizam i sukob metoda; ponude koje obuhvaćaju različite studije i brojna istraživačka polja mogla bi starom zahtjevu što ga ističe universitas litterarum udahnuti posve nov život i sprečavati provincijalnost težišnih i profilskih usmjerenja, a masovno sveučilište mora na koncu ponuditi ono što čini atraktivnost svake metropole: anonimnost. Mogućnosti kontrole su u preglednom prostoru s malim timom bitno veće nego kad je Auditorium Maximum dobro popunjen, a ponekom slobodnom duhu manje je potrebno permanentno vođenje i praćenje negoli osjećaj da se može razviti iz anonimnosti mnogobrojnih polaznika.

Takve i druge mogućnosti nositelji masovnih sveučilišta nažalost su proigrali, polažući kao svoj jedini cilj važnost na što je moguće bezbolnije smanjivanje velikog broja studenata. To se u postojećim odnosima moglo iskupiti samo snižavanjem obrazovnih zahtjeva i gubitkom znanstvenosti. Umjesto da se krene u suprotnom smjeru i sveučilištima vrati njihova universitas, zahtijeva se osnivanje elitnih instituta. Okolnost da u osnivačkim odborima tih ustanova sjede i rektori onih sveučilišta koja kao mjesta čiste izobrazbe propadaju upotpunjuje sliku koja je obilježena ideološkom zapjenjenošću i praktičnim cinizmom.

Ako taj razvitak ipak smatramo neophodnim, odakle onda zapravo potječe nova fasciniranost pojmom elite? Zašto nije dovoljno priznati neuspjeh sveudili5ne reforme i umjesto toga zahtijevati osnivanje malih, ali dobro opremljenih instituta, kako bi - barem u znanostima sa šansama na tržištu - bio moguć neometan istraživački rad? Zašto se ne pravi razlika između viših strukovnih škola u koje spada većina takozvanih sveučilišta i onih ustanova na kojima se uistinu neprekidno nude obrazovna usmjerenja koja se ravnaju prema jedinstvu istraživačkog rada i nastave? Čemu je potrebno širenje pojma sveučilišta na gotovo sve postsekundarne izobrazbe uz istodobno prizivanje elite i izvrsnosti?

Nova ljubav prema ovim starim pojmovima hrani se znanstveno-političkim i istraživačko-političkim, ali i društveno-političkim motivima. O eliti se uvijek može misliti samo kao o zajednici: o zajednici odabranih. Bez obzira na pitanje tko i prema kojim kriterijima provodi taj odabir, u slučaju elitnog obrazovanja radi se o konstituiranju socijalnog jedinstva koje se stvara na temelju osebujne razlike u odnosu na sve druge. Ti drugi su, naime, po definiciji oni lošiji. Prijazno jamčenje voditelja elitnog obrazovanja da se pritom radi o funkcionalnim elitama, o elitama učinkovitosti, pa nitko ni ne pomišlja na to da iz činjenice vrhunskih znanstvenih rezultata izvodi socijalne privilegije prava je bajka. Gdje god postoje sveučilišta u

funkciji, ona ne funkcioniraju samo kao izvrsna mjesta istraživačkog rada i nastave, nego prije svega i kao produktivna i reproduktivna mjesta socijalnih pripadnosti koja ni izdaleka ne koreliraju s intelektualnim zahtjevima koje bismo htjeli postaviti eliti. (…)

(…) Koncept elitnosti i izvrsnosti za humanističke znanosti sprema i druge neprilike. Za razliku od primijenjenoga prirodoznanstvenog istraživanja, korisnost humanističkih znanosti nije u proizvodima i tehnologijama čija uporaba ne iziskuje nikakvo razumijevanje njihovih znanstvenih osnova, nego u javnoj djelotvornosti same znanosti. Tko sebi kupi zaslon s plazmom, ne mora razumjeti ništa u vezi s istraživačkim radom koji je doveo do razvitka te tehnologije. Gdje se pak radi o relevantnosti znanstvenih teorija i spoznaja – od genske tehnike do istraživanja spolnih razlika, od ekonomije do teorije medija - običnog građanina se tendenciozno ušutkuje i isključuje iz tog diskursa, iako bi u konačnici o takvim pitanjima upravo on politički trebao suodlučivati. (…)

(…) Humanističke su znanosti suočene s paradoksalnom situacijom. Njihova se znanstvena izvrsnost mjeri jedino prema standardima međunarodnih vještačkih kartela; one istodobno trebaju demonstrirati svoju korisnost publicitetom i javnim nastupima. Sto god da čine, to ih neće spasiti. Ni najbolje međunarodne reference ne štite tradicijom bogate povijesne institute i filozofske fakultete od zatvaranja, a onaj tko na licu mjesta može pokazati golem publicitet kritizira se i zbog nedostatka internacionalnosti. Bolje bi stoga bilo umjesto pristajanja uz duh vremena i njegovu ćudljivost odmah ostati pri samoj stvari, a onda, ako tako mora biti, skupa s njome i nestati.

Ako je riječ o elitama i izvrsnostima, nitko ionako ne misli na humanističke i kulturalne znanosti. Ma kako inovativno, seriozno i priznato postupale, one imaju šansu da ih se uvrsti u neki program izvrsnosti samo u slučaju da obećaju jedinu dodanu vrijednost koju humanističke znanosti mogu obećati: ideološku uslužnost. Među četirima humanističkim i društveno-znanstvenim programima koji su uopće preživjeli prvu rundu natjecanja njemačkih sveučilišta u izvrsnosti našli su se i tako umni projekti kao sto su ”Media: Material Conditions and Cultural Practice” ili “Kulturalne osnove integracije”. Ova zbratimljenost duha vremena i izvrsnosti govori nam sve o šansama genuinoga humanističko-znanstvenog rada u svijetu elita. Tim svijetom dominiraju tehnički usmjerene prirodne znanosti.

Većina nastojanja da se na europskom kontinentu formiraju znanstvene elite vrti se oko fantazmagorije pod imenom Institute of Technology koji se jedino čini pogodnim da potvrdi svjetsku važnost Europe u znanostima. Pritom nije suspektan pokušaj gomilanja i koordiniranja istraživačkih rezultata koje treba etablirati u najboljim uvjetima i na najboljem zamislivom nivou, nego ograničena predodžba prema kojoj bi se znanstvena reputacija dala skicirati na dasci za crtanje i provesti u djelo uredbom EU-a ili državnim zakonom. Udaljenost elitnih edukatora od znanosti ne očituje se samo u ovom zahtjevu jer, očito, nije dostatno poduzeti sve da se poboljšaju okvirni uvjeti za znanstvenu nastavu i istraživanja, nego se pritom mora govoriti o natjecanju, o pobjednicima i gubitnicima, o izvrsnosti i eliti. Čak ako se nešto može izvući iz misli da istaknuta znanost može uspijevati samo u osobitom biotopu, neće se dati planirati nemjerljivosti koje su dovele do ugleda što ga sada uživaju takozvana elitna sveučilišta.

Govor o znanstvenim elitama i izvrsnostima signalizira volju za povećanjem učinkovitosti, a ne toliko tendenciju izoliranja i ekonomiziranja znanstvenog pogona. Kao što najnovije reforme definiraju sveučilišta, koja su do sada bila financirana izjavnih sredstava, kao poduzeća što su odgovorna nekom nadzornom vijeću, koje je sve drugo samo ne reprezentant javnosti, tako se i na znanost u sve većoj mjeri gleda kao na međunarodno poduzeće u čiji program više ne spada ideja obrazovanja ljudi. Moguće je s obzirom na dobre razloge biti za takvu koncepciju i pledirati za povratak na prosvijećeni apsolutizam koji, doduše, usrećuje narod blagoslovima znanstvenog znanja, držeći ga, međutim, daleko od središta i postupaka toga znanja. Posve je zamislivo da takva podjela rada ne ide u prilog samo znanostima, nego i ljudima koji su sada oslobođeni od svih zahtjeva koji izlaze iz okvira profesionalno-strukovnih mjera. Sklonost prema više ili manje prosvijećenom apsolutizmu ionako se u EU-Europi ne može izgubiti iz vida. Minimum bi, međutim, bio da se to jasno kaže i na taj način shvati da se time Europa oprašta od europske ideje par exellence.

Obrazovanje je u prosvjetiteljstvu načelno bilo zamišljeno kao otvoreno, trebalo je biti zamašnjak emancipacije, pretpostavka da ljudi iziđu iz neke ma kako skrivljene neodgovornosti. I klasična organizacija znanosti u “republici učenjaka” sveučilište je shvaćala manje kao mjesto elita, a znatno više kao model duhom stvorene jednakosti što je mogao biti uzorom za ustrojstvo društva općenito.

Strukturalno ograničiti elaborirano znanje društva na jato odabranika (na nešto drugo elita ni ne pomišlja) u krajnjem je slučaju predmoderno, gurajući znanstvenika u ulogu svećenika. Nedvojbeno je da su se neki s tom ulogom kadri sprijateljiti, ali su ipak pozicija i manire znanstvenog svećenika strane konceptu prosvjetiteljstva. Slabost Europe u intelektualnom trvenju s predmodernim oblicima mišljenja i života temelji se možda na tome da sam koncept elite znanja ima predmoderna obilježja. Ne pristoji se, dakako, prilikom svake debate o vrednotama prizivati prosvjetiteljstvo kao srž europskoga identiteta, a istodobno ga se olako odricati da se tobože ne izgubi prednost u natjecanju. Barem bi valjalo ostati pri onome što je učinjeno. Širom svijeta djelatni neofeudalni kapitalizam i njemu pridružene znanosti zaslužili su da ih se nazove pravim imenom. Riječ je o projektu protuprosvjetiteljstva.

Konrad Paul Liessman

Zašto model studiranja “prva godina besplatno” nije besplatno obrazovanje?

Kao prvo, očito je da neplaćanje samo prve godine (ili samo prvoga semestra) studija nije isto što i besplatno obrazovanje. Nije jasno kako bi takav model točno trebao izgledati – koliki će postotak studenata plaćati nakon prve godine, što će biti s izvanrednim studentima, što će biti s plaćanjem ECTS-bodova, kolike će biti školarine itd. – ništa od toga nije poznato, osim da će svega toga biti, samo s mogućom poštedom u prvom ili prva dva semestra. Postdiplomski studiji se tu uopće pak ne spominju, što znači da se podrazumijeva da će se kao i dosad nastaviti skupo naplaćivati.

Takav sustav ne donosi nikakve bitne promjene. I bez dodatnih poznatih detalja, jasno je da bi velik dio studenata i u takvom sustavu plaćao za obrazovanje (školarine, ECTS-bodovi itd.), a nema nikakvog jamstva da se broj studenata koji plaćaju ne bi mogao i dalje (kao i dosad) povećavati i da školarine ili cijene ECTS-bodova ne bi i dalje mogle rasti. Cijena se ECTS-bodova, sasvim sigurno, ne bi mogla odrediti zakonom te ništa ne bi sprječavalo njezin nekontroliran rast. Nepotrebno je posebno i spominjati da bi, u situaciji kada bi veći broj padova donosio fakultetima više novaca, bilo nemoguće spriječiti namjerno postroženje praga prolaznosti.

Besplatna prva godina studija nije isto što i obrazovanje dostupno svima – to je donekle pristupačnije obrazovanje samo u prvom semestru preddiplomskoga studija.

Zašto model obrazovanja “besplatno za one koji ne padnu” nije besplatno obrazovanje?

Model obrazovanja po kojem bi redovni studenti koji ne bi pali godinu (ili određene kolegije) svi studirali besplatno, o kojem katkada govore vladajući birokrati (premda samo u formi usmenih obećanja), nije model besplatnog obrazovanja niti je ono što studenti traže. Kao prvo, u tom sustavu ostaju izvanredni studenti koji i dalje plaćaju svoj studij. Kao drugo, školarine na postdiplomskim studijima (koje su nevjerojatno visoke) također ostaju. Kao treće, plaćanje studija u tom modelu i dalje ostaje dio sustava, bez obzira kako bi se to plaćanje provodile (plaćenjem ECTS-bodova, plaćanje godina koje student padne ili sl.).

Svaki model obrazovanja u kojem postoji bilo koji vid plaćanja nosi u sebi klicu daljnje komercijalizacije. Sasvim je realno pretpostaviti da bi mnogi fakulteti, nakon uvođenja ovoga sustava kojim bi nestalo redovnih studenata koji plaćaju (tj. onih koji studiraju za “osobne potrebe”), jednostavno onaj broj studenata za “osobne potrebe” zamijenili istim brojem “izvanrednih” studenata (ta se kategorija novim modelom ne bi ukinula) i opet bismo bili na istom, osim što se studenti koji plaćaju više ne bi nazivali studentima “za osobne potrebe” nego “izvanrednim” studentima. Da su takve manipulacije sasvim realne, očito je prema primjeru zagrebačkoga Pravnoga i Ekonomskoga fakulteta koji upisuju jako puno “izvanrednih” studenata (koji nisu pravi izvanredni studenti jer ne rade uz studij), više nego što bi to zapravo mogli u odnosu na realne kapacitete svojih fakulteta, samo zato da bi od njih mogli naplatiti (skupe) školarine. Isto tako, ako bi studij plaćali studenti koji padnu godinu, prilično je očito što bi se vrlo brzo dogodilo. Kriteriji za prolaznost bi se postrožili (tim više što po bolonjskom sustavu više ni nema klasičnog padanja i ponavljanja godinâ), više studenata bi padalo i samim time plaćalo školarine. Padanje jednog ispita godišnje bi tako moglo srušiti studenta na plaćanje studija. Mnogi bi fakulteti na to vjerojatno bili neizravno i prisiljeni time što iz proračuna ne bi dobivali dovoljno sredstava za funkcioniranje. Tu valja također još jednom ponoviti kako su u sadašnji sustav visokog obrazovanja već ugrađene zaštitne mjere koje praktički onemogućuju famozno “vječno studiranje”, kojim se inače često pravda sustavno ukidanje prava na obrazovanje manje imućnima. Komercijalizacija obrazovanja se ne može zaustaviti traženjem novih modela koji u sebi sadržavaju neki vid plaćanja.

Što je s linearnim modelom plaćanja?

Studentski zahtjev je jasan i nedvosmislen: besplatno (tj. javno financirano) obrazovanje na svim razinama, što znači ukidanje svih vidova plaćanja (školarinâ, upisninâ, participacijâ, plaćanja ECTS-bodova itd.). Stoga je linearni model plaćanja posve neprihvatljiv. To je model u kojem većina, oko 70% studenata ili više, plaća, ali različit iznos školarinâ. Model “besplatnoga studiranja za ‘izvrsne’” (tj. besplatnoga studija za još manje studenata nego što ih sada studira besplatno) nije isto što i model “besplatnoga studiranja za sve”.

Takav model pada u vodu i zbog činjenice da postoje neki studiji na kojima većina studenata ima vrlo visok prosjek. Linearni model bi u takvim primjerima značio to da bi studenti s prosjekom višim od primjerice 4,5 svejedno plaćali i najviši iznos školarina. To samo pokazuje promašenost koncepta “izvrsnosti” i linearnog modela plaćanja studija.

Posebna perfidnost je kritiku takvog modela nazivati zagovorom lijenosti i društvenog parazitizma. Kada ministarstvo govori o nagrađivanju “izvrsnih”, to je samo pokušaj da se prikrije da će većina studenata ipak plaćati. Uspješnost studija je međutim već definirana prolazom i zadanim vremenskim rokovima poslije kojih se gubi pravo studiranja. Reći da najboljih 10 posto neće plaćati u tom kontekstu znači samo prešutno i nelegitimno proglasiti sve te postojeće kriterije utvrđivanja uspješnosti studiranja ništavnima, s ciljem da se pod svaku cijenu većinu prisili na plaćanje. To nazivati poticajem na izvrsnost marketinška je podvala i svjedočanstvo dubokog cinizma. A kad je o parazitizmu riječ treba istaknuti da javne obrazovne ustanove poput fakulteta trebaju služiti javnosti i obrazovanju. Logika koja u njima vidi prije svega institucije za proizvodnju profita im je izvanjska i kao takva upravo – parazitska.

Što ne valja s konceptom “izvrsnosti”?

Tobožnji koncept “izvrsnosti” je samo birokratska šifra za model školovanja u kojem će većina studenata plaćati svoj studij. To je koncept kojim se pokušava verbalno maskirati ideja oduzimanja osnovnih socijalnih prava većini na način zakrinkavanja iste u tobože “pozitivan” i “progresivan” koncept “izvrsnosti”. Po konceptu “izvrsnosti”, naime, samo najbolji studenti ne bi plaćali svoj studij, dok bi ga svi ostali plaćali (s razlikama u visini školarinâ). Taj se model, koji se već primjenjuje na mnogim fakultetima, zove linearni model. S tim modelom postoji čitav niz problema. Po linearnom modelu većina studenata (bar 70%) plaća svoj studij, a taj model, osim toga, u potpunosti uništava svaki trag studentske solidarnosti i horizontalnoga učenja među studentima. Linearni model od studenata čini suparnike i natjecatelje, a ne kolege i suradnike. Tako se gubi bitan aspekt studiranja – međusobno studentsko potpomaganje i suradnja. Tko će pomagati svojim kolegama znajući da mu na taj način pomaže da možda zauzme njegovo mjesto na listi onih koji ne plaćaju studij?

No osim toga, treba reći da takav model zapravo nije model prave “izvrsnosti”, tj. model po kojem nitko tko je “izvrstan” ne bi ništa plaćao. Kao što je već rečeno, ako većina studenata ima recimo ocjene preko 4,5, opet samo mali postotak njih (recimo 10%) neće plaćati, dok će većina, svi sa stvarno visokim prosjekom, ipak plaćati studij. Poanta je u tome da većina ipak plaća studij, koliko god njihov apsolutni (a ne relativni) prosjek u pojedinim slučajevima može biti visok.

Treba reći još jednu bitnu stvar koja se kosi s neoliberalnim meritokratskim i socijaldarvinističkim pristupom obrazovanju. U društvu nikada svi pojedinci ne mogu biti “genijalci”. Većinu društva čine “obični”, “prosječni” ljudi. I društvu itekako trebaju i ti “obični” ljudi. Tako je i među studentima. Je li pošteno u tom slučaju svima koji nisu u samom vrhu po ocjenama naplaćivati studij (pri čemu treba napomenuti i to da mnogi, koji bi inače bili sposobni biti “izvrsni”, ne mogu imati najbolje ocjene zato što moraju raditi uza studij ili zato što se bave i nekim drugim aktivnostima osim studija). Ništa manje nije važan ni argument, koji nam je svima iz prakse dobro poznat, da izvrsne ocjene tijekom studija (kao ni dužina studiranja!) vrlo često nisu ni u kakvoj korelaciji s uspjehom i doprinosom društvu pojedinca u kasnijem životu. Upravo zato sve studente koji zadovolje zahtjeve za upis na pojedini studij treba smatrati uspješnim studentima i treba im omogućiti besplatno studiranje.

Novi List: »Ovom se odlukom svi studenti na prvu godinu upisuju shodno kapacitetima koji su na raspolaganja na visokim učilištima. Ako će redovno upisivati godinu za godinom u svom studiranju, mogu diplomirati bez ikakvih participacija, a koliko će manje biti uspješni toliko će snositi participaciju«, dodao je.

Index.hr: ”Vlada će plaćati studij svim studentima koji se na fakultet upišu u idućoj akademskoj godini, ali iz Banskih dvora ističu da će samo o njima i njihovu uspjehu ovisiti hoće li im studij ostati besplatan. Svi oni studenti koji redovito budu ispunjavali svoje obveze i upisivali godinu za godinom, nastavit će besplatno studirati do kraja studija, objasnila je Jadranka Kosor.”

T-portal: ”Ova je odluka ulaganje u budućnost Hrvatske‘, rekla je Kosor i navela da je za provođenje te odluke u idućoj školskoj godini potrebno nešto više od 129 milijuna kuna. Od toga će se u ovoj godini iz ovogodišnjeg proračuna realizirati oko 26 milijuna kuna, a u sljedećoj proračunskoj godini preostalih 103 milijuna kuna, rekla je premijerka. ”

HRT: Video prilog sa sinoćnjeg dnevnika

Sljedeći plenum održati će se u četvrtak, 25.3.2010. u 19h, u predavaoni 210 gornje zgrade FFRI, na adresi Omladinska 14. Pozvani su svi zainteresirani!