Srećko Pulig: Društvo privatiziranog znanja
U intrigantnoj, no i ponešto preuopćenoj te na kraju i konzervativnoj (što autora vjerojatno ne bi smetalo) knjižici bečkog profesora Konrada Paula Liessmanna naslovljenoj “Teorija neobrazovanosti; Zablude o društvu znanja”, koja se u nas reklamira kao jedina nova kritička literatura o Bolonjskom procesu i prilagodbi univerziteta kapitalskim tokovima, postoji zabavno mjesto koje govori o novom odnosu između reforme i revolucije, u prevažnoj sferi obrazovanja, ali i šire.

Donosimo tekst govora kojeg je na tribini “Pravo na obrazovanje”, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dvorana VII, u srijedu, 15. 4. 2009., uoči proglašenja preuzimanja fakulteta od strane studenata, održao Hrvoje Jurić, profesor Filozofskog fakulteta.
Ostvarenje ideala “znanje-imanje”: Znanje prestaje biti vrijednost stjecana radi općedruštvenog i kulturnog napretka i postaje instrumentom uslužnih djelatnosti. Nužna posljedica takvog smjera donošenja politikâ je i selekcija vrstâ znanja koja se želi posjedovati. Potrebe tržišta ne preklapaju se s civilizacijsko kulturnim potrebama društva.